Svakih nekoliko minuta rafal para nebom. Uzvici podrške i oduševljenja tada postaju još glasniji. Kliče se svakom ispaljenom metku, pa čak i onima koji su, umjesto da ih se čuva, uzalud poletjeli u prazno. Ispod starih monarhističkih zastava, nakon ustanka protiv Moamara Gadafija izvučenih iz ormara ili sašivenih na brzinu, ovdje u Benghaziju jučer su klicali deseci tisuća ljudi.
Muškarci i žene, djeca odjevena u vojničke uniforme, zakačenih metaka oko vrata i s noževima u rukama kao da su igračke. I starci su na ulicama. Oni se zapravo jedini dobro sjećaju vremena prije 41 godinu kada je pukovnik zavladao Libijom. Svi oni slave slobodu, ali pritom i pozorno osluškuju. Gadafijeva vojska jučer je krenula u novu ofenzivu. Borbe su se na istoku, većim dijelom oslobođenom prošlog tjedna, vodile oko gradova Al-Brega i Aydabija.
Nitko za njih ne mari
Netko javlja da je 15 vojnika revolucije poginulo u okršaju, ali da je teritorij sačuvan. Ispod zgrade Sjevernog suda u centru osjeća se i strah. Ljudi znaju da je pobjeda daleko. Okupljaju se oko televizora i masovno slušaju Gadafijev govor. Ne sumnjaju u njegove riječi da će biti još bitaka. I da će biti krvave. Oni predobro poznaju čovjeka koji im to poručuje iz Tripolija.
Put prema prijestolnici pobune Benghaziju započeo sam u rano jutro, dan prije u Kairu. Sam. U autu simpatičnog čovjeka koji me ipak svako malo pitao ne želim li se ipak predomisliti. U našem smjeru, prema gradu Saloumu i granici s Libijom, nije išao nitko. U suprotnom, iz Libije, kolone su bile nepregledne. Granica između dviju država i prekjučer je izgledala kataklizmično. Tisuće i tisuće ljudi čekale su dozvolu za odlazak iz pakla. Do sada su već izašli oni koji imaju putovnice iole ozbiljnih država.
Na granici su zato samo oni za koje nitko ne mari. Većinom Pakistanci, crnci iz podsaharskih zemalja, jedna grupa Nepalaca. Svi me gledaju u čudu kako hodam u suprotnom smjeru. Hodam jer prijevoza nema.
Ničija zemlja
Sunce prži po ničijoj zemlji. Vjetar je hladi, diže prašinu. Smeće leti uokolo, tone smeća. I onda, nakon kilometra hodanja, napokon Libija. Nema vojske, nema policije. Većinom dječaci, nitko stariji od 20 godina i tek nekoliko ozbiljnijih lica sa strane. Uzimaju mi putovnicu u kojoj nema vize. Oni je i ne traže. Njima libijski pečat više ne znači ništa. Njihova nova zastava je crveno-crno-zelena. Zastava otpora Tripoliju. Neću ih kritizirati i prepričavati naš razgovor. Ušao sam ilegalno.
I tako za Gadafijev režim, kako je to jasno rekao, suradnik Al-Qa’ide. – Svaki novinar koji ilegalno uđe s egipatske strane smatrat će se teroristom – poručio je.
Vozimo kroz noć, oko 600 kilometara ničega. Moj vozač Jusuf svako malo skreće s ceste i traži alternative. – Valja se čuvati nekih mjesta gdje su gadafijevci još uvijek u većini – objašnjava mi.
Na recepciju hotela došli smo tek oko tri ujutro. Nakon gotovo 24 sata puta. I kada tamo, recepcionar Munther Grdawi uzme mi putovnicu i vikne “Dinamo Zagreb”. Poljubio sam ga od dragosti, a on mi je objasnio da mu je otac studirao kod nas.
Noć je ovdje poput dana. Bučna. Na stotinama kontrolnih punktova revolucionarna milicija pucnjevima svako malo dojavljuje svoju prisutnost. Jutro ljude tjera van na ulice. One su jedina mjesta gdje se može dobiti odgovor. Pa čak i netočan. U centru, pokraj spaljenih zgrada Gadafijeve vojske, policije, sudova, ljudi se okupljaju i stranim novinarima sve nude zabadava. Za stanovnike Benghazija mi smo najdraži gosti. Odgovor ne – ne postoji. Posebno kada su fotografije u pitanju. Tako me odvode u ćelije podruma policijske zgrade gdje su protivnici režima desetljećima mučeni.
Srce za slobodu
– I članovi moje obitelji ovdje su bili zatvoreni. Zato sam u revoluciju otišao goloruk. Pušku sam oteo. Iako inženjer, sada sam vojnik. Spreman poginuti za slobodu – kaže mi Jusuf i uz prijatelje pokaže naoružanje. – Kreni sa mnom u Tripoli – ponudi mi i ja naravno prihvatim.
On i njegova družina, kao uostalom i svi ostali ovdje, u polucivilno-vojnim odjevnim kombinacijama, podsjeća kako osim srca i odlučnosti nemaju ništa drugo potrebno za ozbiljan rat.
Susrećem i nekadašnjeg beogradskog studenta, pukovnika Halilija. Pitam ga ima li Benghazi vojsku ili je ovaj otpor još uvijek civilni.
– Borimo se za slobodu, dakle, nije bitno ništa osim odluke da idemo do kraja i svrgnemo Gadafija – kaže.
Gomile ljudi ovih dana u Benghaziju okupljaju se oko tenkova zaplijenjenih od vojske.
Djeca skaču po njima dok odrasli na zidu plača, mjestu gdje su postavljene slike onih koji su zadnjih godina glavom platili Gadafijev teror, traže prijatelje i rodbinu.
Na jednom od tenkova nacrtan je znak mira. Pokraj njega Arwa Alasma, djevojka s hidžabom oko glave.
– Sloboda. To je jedino što nas zanima. Ako treba, i ja ću uzeti pušku u ruke – poručuje meni, ali i svijetu iz prkosnog Benghazija.
U zraku se ponovno čuju rafali. Zasad još uvijek samo slavljenički. Hoće li tako i ostati nakon nove ofenzive vojske iz Tripolija u koju ovdje nitko ne sumnja?
1400 Kada je Gadafi došao na vlast u vojnom puću koji je srušio monarhiju svi su mu klicali kao osloboditelju. Tad on to i jeste bio. Netko tko vlada 30, 40 i više godine postaje tiranin jer ljudi žele i misle da može biti i bolje. Tada se dešava ovo ćemu sada svjedoćimo u Libiji. Dali će im biti bolje? Neznam, ali znam da će biti drugaćije. Mi, hrvati, sada nakon puno vijekova imamo svoju suverenu državu, i više ne polažemo račune \"Beogradu\" ili drugoj dominaciji ali se često upitam: \"Dali sam slobodan, i što je mojem osobnom životu donjela ta promjena?\". U bivšoj dravi (ex YU) nisam smio reći da sam hrvat ili kritizirati vlast, alisam bio sit. Imao sam državni stan (malo tko nije) i bio stanbeno osiguran. Ukratko, bio sam egzistencionalno osiguran. Mnogi će na ove rijeći odmah dreknuti \"fuj, Jugo nostalgičar,\". Prava istina je da pripadam desnici po uvjerenju koje sve više gubim, i alternativu tražim jedino u anarhizmu. Što će Libiji donjeti promjena? Isto što i nama! U početku ushit i entuzijazam koji će progutati najsposobniji i najbeskrupulozniji grabežljivci. Kada shvate da im poslije Gadafija nije puno bolje, neće biti revolucije (kao ova) koju podupire SAD. Gdje USA diže glas u obranu sloboda tuse za njima valjaju interesi krupnog kapitala.