S obzirom na ono što slijedi, dužan sam upozoriti sve ljubitelje “Igre prijestolja” koji još nisu pogledali najnovije epizode da ne čitaju dalje ovu kolumnu. Doduše, ne znam mogu li se takvi uopće nazvati ljubiteljima te televizijske serije, osim onih koji se namjerno suzdržavaju kako bi za dva tjedna mogli u jednom dahu odgledati svih šest epizoda završne osme sezone.
Dakle, u trećoj epizodi pod naslovom “Duga noć” napokon dolazi do velike i odlučujuće bitke između ljudi i nadmoćne zastrašujuće vojske sablasnih “bijelih hodača” koji se ne boje smrti zato što su već ionako mrtvi i zato što ih vodi sama smrt utjelovljena u Noćnom kralju, zatiratelju svega ljudskog i živog.
Ljudi pobjeđuju, a cijena njihove pobjede je velika. Četvrta epizoda počinje scenom ritualnog spaljivanja poginulih junaka. Mrtvi leže na pijedestalu velikih lomača nalik oltarima pred kojima pogrebno slovo drži Jon Snow. Kratak i jezgrovit pogrebni govor palim herojima ovako zvuči kada ga napišu vješti televizijski scenaristi: “Došli smo se oprostiti od naše braće i sestara. Od naših očeva i majki. Od naših prijatelja. Od muškaraca i žena koji su ostavili razlike po strani da bi se borili zajedno i da bi umrli zajedno, zato da drugi mogu preživjeti. Svi na ovom svijetu duguju im dug koji je nemoguće vratiti. Naša je dužnost i čast da ih održimo na životu u našim sjećanjima za sve one poslije nas, i sve one poslije njih, dok god ljudi dišu. Oni su bili štitovi koji su zaštitili kraljevstvo ljudi. I više im neće biti ravnih.”
Nakon višegodišnjeg opiranja gledanju razvikane televizijske serije kapitulirao sam odgledavši jednu epizodu i shvativši da su likovi u njoj sve samo ne šablonski, plošni i crno-bijeli. Jedina iznimka je možda spomenuti Jon Snow. Ime mu je znakovito jer je jedini čistog srca, motiva i ruku. Ima takvih ljudi, ali, baš kao i u seriji snimljenoj prema romanima Georgea R. R. Martina, vrlo su rijetki, a na povijesnoj pozornici nepoznati jer redovito poginu prije nego se uspnu do značajnije, važnije i zapaženije uloge u borbi za moć i vlast. Baš zato što ih ne zanimaju ni moć ni vlast, takvi podjednako smetaju i svojima i neprijateljima.
No, ostali likovi “Igre prijestolja” šekspirijanski su složeni od primjesa u rasponu od najogavnijih opačina do najuzvišenije plemenitosti, od zadrte uskogrudnosti do prosvijetljene mudrosti, od zasljepljujuće mržnje do velikodušnog praštanja. Jedina crno-bijela situacija nastaje uvođenjem u priču čistog sveuništavajućeg zla utjelovljenog u Noćnom kralju. Suprotstavljanje njemu borba je za goli opstanak života i civilizacije, sa svim njenim iščašenjima, manjkavostima i nepravdama. Ljudi koji biraju stranu svjetla zapravo i nemaju izbora. Bori se i živi kao čovjek, ili umri i pretvori se u hodajućeg mrtvaca u službi uništenja i zla. Noćni kralj ne potkupljuje, ne daje nikakvu nagradu i ne trebaju mu izdajnički prebjezi. Njegova prevlast, moć i vojska rastu na samo jedan način: uništavanjem i ubijanjem, jer sve ubijene on svojim demonskim moćima diže i pretvara u hodajuće mrtvace bez vlastite volje i svijesti koji nastavljaju ubijanje i uništavanje. Na njegovoj strani nema ni trunke dobra, u njegovim redovima nema tragičnih likova koji su tamo naivno završili vođeni dobrim namjerama, nema zabludjelih, zastrašenih i zavedenih.
Takvo što događa se samo u izmaštanim bajkama kao radikalna metafora zla koje ponekad obuzme neke ljude. Jedino u takvoj izmaštanoj borbi nema nijednog ratnog zločina jer nema nepoželjnog, nedostojnog i nedopustivog načina ubijanja neprijatelja koji ionako nisu ljudi, već hodajući mrtvaci.
Ali na drugoj strani su ljudi koji u borbi za opstanak ne postaju isti, ne postaju svi jednako dobri i sveti. Nakon bitke serija nastavlja oponašati stvarni život i povijest. Pepeo mrtvih junaka još se nije ni ohladio, a među onima koji su u borbi zaboravili sve međusobne razlike i neslaganja oživljavaju stare podjele, nastavljaju se spletke i opačine. Na pozornicu se vraćaju pojedinačni interesi, stari računi koje treba naplatiti, nepravde koje treba osvetiti, prijestolja koja treba ugrabiti. I sve to uz uvijek isto zaklinjanje u slobodu, pravdu i narod, premda se ne mari za cijenu koju će taj isti narod platiti i koliko će ga izginuti. Tu smo već na poznatom terenu, u stvarnosti u kojoj nad mrtvima ne govore ljudi srca čistog kao ime Jona Snowa, već likovi koji više nalikuju Noćnom kralju. Godinama i desetljećima nakon završenih bitaka oni postrojavaju kosture poginulih za nove bitke, a žive zavode i obmanjuju lažima o vječnoj slavi i dostojanstvu ratnih klaonica.
Nedužne žrtve jednih služe umanjivanju zla koje ih je zavelo da mu služe, herojske smrti drugih u borbi protiv tog zla omalovažavaju se ili pak zloupotrebljavaju da bi se izbijelila mračna sjenka koju baca svaka pobjeda, ma koliko borba bila dobra, ispravna i pravedna. Čiste pobjede i govornici čistog srca postoje samo u mašti. Što ne znači da nam ne mogu i ne trebaju biti uzor, jer upravo zato maštu i imamo, kao i nadu.
Nažalost, stvarnost ima loše scenariste. Teško da će se i ovog svibnja pojaviti govornik čistog srca čije bi riječi bile melem svim ranama i nepravdama iz prošlosti. Ali, ako je ijedna situacija u povijesti čovječanstva bila slična onim epizodama “Igre prijestolja” u kojima je za slobodoljubive i pravdoljubive ljude postojao samo jedan izbor, onda je to trenutak odluke da se zajedničkim snagama, ostavljajući po strani sve razlike, zaustavi i iskorijeni naci-fašizam. Zato je kolebanje naše vlasti da slavi i čestita građanima Dan pobjede nad naci-fašizmom koji je ujedno i Dan Europe kukavičko i sramotno. I zato ga, usprkos njima, moramo slaviti i čestitati jedni drugima, uz žaljenje za svim mrtvima i zahvalnost poginulima u toj borbi, ali bez laganja o veličanstvenim, slavnim i bezgrešnim pobjedama. Nema svetog tla. Zalivena ljudskom krvlju, jednako kao i kišom, svaka zemlja postaje blato.