Vladimir Šeks: Kad strah od smrti istopi moć

U trenutku u kojemu ga je četiri dana prije Nove godine samog u kući, glave još tople od pranja i sušenja u frizeraju, zaskočio srčani udar te mu je hitno ugrađen stent u krvnu žilu, Vladimir Šeks nije bio ni cijenjeni predsjednik Hrvatskog sabora ni član najužeg vodstva vladajuće stranke. U tom je času bio samo čovjek koji se, poput mase nepoznatih "infarktaša", bojao za život. Politička se moć istopila pred tjeskobom zbog smrtnosti. Premda se dobro oporavlja i relativizira svoj zdravstveni incident parafrazirajući uspješnicu Ante Tomića u retoričko pitanje "što je muškarac bez stenta", u ovoj će godini  htio on to ili ne  jedno od intrigantnijih predizbornih pitanja biti hoće li mu 2007. donijeti kraj političke karijere.

Pitanje Šeksove perspektive u politici otvoreno je još pokretanjem istrage protiv Branimira Glavaša s kojim se razišao kad je umjesto prijateljstvu dao prednost stranci. No, tek je neočekivana srčana slabost dala prostor nagađanjima da bi šefu HDZ-a Ivi Sanaderu ta Šeksova bolest mogla biti povod za njegovo umirovljenje. U medijima se pojavljuju tekstovi koji poručuju da se Šeks mora maknuti, da je postao teret stranci, da je ostatak nereformiranog HDZ-a koji Sanader mora odstraniti prije izbora... Pojavile su se čak i teze da je i infarkt posljedica Sanaderove režije. Šeks sve to, naravno, čita. Za neke teze možda i sumnja da su puštene iz njegove stranke, ali se zasad suzdržava od dolijevanja ulja na vatru. Na priče o tome da će imati vremena za odmor jer neće sudjelovati na izborima odmahuje rukom i kaže: "Ma, da ne bi!"

Kako god bilo, Vladimir Šeks je svojom voljom u politici već 16 godina. U Saboru je od 1990. Kako je svojom voljom stao uz Franju Tuđmana kao jedan od osnivača HDZ-a, tako je svojom voljom podržao Ivu Sanadera boreći se protiv Pašalića. Iako u javnom prostoru ne manjka ljudi koji ga godinama drže najnegativnijom pojavom u domaćoj politici i koji ga i danas opisuju kao političkog dinosaura tyranorexa koji ne može sudjelovati u transformaciji HDZ-a, kao da se zaboravlja da je Šeks, što god mislili o njemu, pripadnik reformske struje u toj stranci. I Šeks, i Luka Bebić, i Ivan Jarnjak, i Andrija Hebrang, kao jedini ljudi iz "starog" HDZ-a u najužemu Sanaderovu timu, svesrdno su pomogli Sanaderu da utvrdi autoritet u stranci. Lojalno su ga slijedili i kad je na splitskoj rivi grmio protiv Račanove vlasti.

Ne razmišljajući o vlastitoj javnoj slici, Šeks je u to doba, primjerice, Stipu Mesića prekrstio u Stevana i poručio protivnicima da će im HDZ-ova vlast suditi za veleizdaju. Jednako lojalno i Šeks i ostali HDZ-ovi "prvoborci" prigrlili su Sanaderov proeuropski zaokret i pomogli mu kad je počeo mijenjati stranku iznutra. Kad bi se Sanader nakon svega odlučio za eliminaciju Šeksa iz politike, od Šeksovih bi protivnika dobio pljesak. No, sam čin više bi govorio o njemu nego o Šeksu. U javnosti bi ostao figurirati kao bešćutni vođa koji je u stanju obračunati se čak i s onim najbližim suradnicima koji  za razliku od Glavaša  nikad nisu ozbiljno doveli u pitanje ni njegovu politiku ni njegovu sliku.