Jeste li se u zadnje vrijeme usudili pitati što je to što vas definira do te mjere da biste si mogli odgovoriti tko ste? Je li to totalitarni nacionalni tor u kojem se identifikacija sa stadom vrednuje kroz rezonantnost nacionalnog blejanja? Ili je to pripadnost vudu-katoličanstvu, misteriju nad misterijima koji je uspio skepsu i vjeru objediniti u svetom dualizmu ničega, točki u kojoj se i svetost i vjera gube da bi prepustili mjesto lutkici koja predstavlja plural mišljenja i koju držite na misi samo da biste je mogli bosti iglom netolerancije i ekskluziviteta? Određuje li vas vaše radno mjesto do te podaničke mjere da ste zbog iluzije statusa, potplaćenih pozicija i zaduženosti izgubili integritet, samopoštovanje, plemenitost, poštenje i spremno pužete? Je li vas uspjela definirati stranka kojoj pripadate ili za koju lobotomirano glasate vjerujući da time na nešto utječete i da, ispunjavajući građansku dužnost, pomičete stvari prema gore, zanemarujući činjenicu da stvari doista pomičete, ali nagore. Određuje li vas vaša obitelj ako još uopće imate vremena i volje za nju, ako ste je kadri zaštititi od sebe samih? Na kraju krajeva, i u pitanju svih definiranja, tko ste uopće, postojite li doista i klijaju li oko vas frustracije baš zbog toga što duboko znadete da vas nema, da umjesto da ulažete trud i postanete netko, vi ste malodušno pustili da vas pretvore u nešto?
Drugim riječima, vi ste doslovno o-stvareni. Ironija života pokatkad je prejaka da bi bilo pristojno smijati se. Snaga za to da se smijemo sebi proizlazi iz veličine duha i neovisnosti pozicije u odnosu na pseudoautoritete i na moralne zakrpe. Nemate zašto biti ponosni jer cijelo to vrijeme u pravilu gubite od lošijih od sebe. Ono što bi vas trebalo definirati, ponajprije kao čovjeka među ljudima, a zatim i kao ljude koji ne okreću glavu od čovjeka, odavno nije primjeren način da se lukrativno proživotari pa potone u ilovaču. Biti danas iznad svega toga u pravilu znači biti mrtav, nepostojeći i nepotreban. Moja neovisnost i moje ja moj su najveći nedostatak i problem. Ostalo je rutina. Svakodnevica. A nakon toga sve je vaše, cijelo kraljevstvo nebesko koje čeka na vas i na koje polažete neotuđivo pravo. Vjerojatno je na samim rajskim vratima nevještom rukom napisano: ZAUZETO, HRVAT!
No do tada morat ćete bauljati u ovoj nacional-koruptivnoj vatrostalnoj zdjeli u kojoj nikada neće biti bolje. Znate zašto? Zato što jednostavno ne može biti, jer smo dio uvezanog procesa u kojem stvari logikom proizvedene inercije bivaju lošije i lošije. Mlađima je ovo prva država, prva domovina čiji su temelji natopljeni krvlju. Moja, dakle srednja generacija, imala je dvije domovine kojima je krv liptala u temeljima, stariji pak pamte tri, četiri i li čak pet zakrvavljenih iluzija pa je posve jasno i normalno da će i nakon ove, tako posprdno nazvane hrvatske države, nakon što propadne i bude osuđivana od onih istih koji je danas idolatrijski slave, doći neka nova čija će podloga opet biti kosti, krv, utrobe i nedostatak mozgova. Principi će se zaboravljati, od istina će se okretati glava, mijenjat će se stavovi i bit ćete ono što se od vas traži.
Koliko ste stvari, dakle, u životu postigli samo zato što ste Hrvati? Ili zato što ste katolici? A koliko ste toga postigli zato što imate individualne kvalitete koje vas nose kroz život bez obzira na sve okolnosti? U kolektivu se one zaboravljaju, u totalitetu kolektiva one moraju biti zaboravljene. Ljeto koje je pred vama opet će proći u presingu amnezije. Kao da se prije toga ništa nije događalo. U suprotnom, 92 tisuće hadezeovaca morale bi objasniti kako su, prema službenim podacima, prije samo dva mjeseca hametice glasali za Karamarka kojeg su se brže-bolje odrekli, a onda ti isti isto tako oduševljeno i pokorno svoj glas dali Plenkoviću, čovjeku koji nas želi uvjeriti svojim i botoksiranim stranačkim licem da je sve crnilo HDZ-a proizlazilo iz Karamarkova prezimena. Već mu je više od 30 tisuća Karamarkovih glasača potpisalo podršku kandidaturi, već je cijelo Predsjedništvo trilerski uzbudljive stranke, u kojem do samog kraja pojedine epizode ne znaš tko su negativci, zlikovci i zločinci, a kada se to u maniri vrhunske dramatike u finalu i otkrije, svi se jednodušno okrenu, upru prstom u krivca i brzom promjenom tabora i razvaljenih obraza i anusa, podaju se novom gospodaru.
U filozofiji čopora alfa mužjak otjera se principijelno, da bi se spasio čopor koji se nastavlja hraniti lešinama porazbacanim uokolo. To što ćete na državnoj razini, unutar godine dana birati vlast koja vam i ne treba nije svjetski rekord. Njemu je puno bliže što će HDZ u tri mjeseca to učiniti sa svojim predsjednikom, po modelu koji promovira jedinog kandidata ne kao jamstvo demokraciji, nego da se očaj izgladnjelog čopora ne okrene prema međusobnim obračunima. Hoće li se u HDZ-u zapitati što je to što ih definira? Jesu li to nacionalne paranoje i egzaktno koristoljublje ili postoji i nešto još niže, miris truleži i propadanja organizma ove države, lešine oko koje se još jednom valja okupiti i rastrgati i zadnje komade iole jestive mesine koja se krvavo crveni na bijelim kostima. I da, dolazi li najprije crveno meso pa bijela kost ili obratno, postat će ideološki bitno samo za sitne strvinare koje će pripustiti kao koalicijske partnere da i oni zakrvave gubicu, dok će s druge strane pojila lažno prijeteći čekati navodno drugačiji čopor koji i ne zna otkuda prijeti opasnost.
Teško Plenković može spasiti HDZ ,ne znam tko može vjerovati u čudo premalo je vremena ostalo...