'Žalosti me kaj nam nitko s 
HTV-a nikad nije rekel ni – hvala'

– Kak si kaj, Dudek, duraš? – pitao bi Presvetli Draša Katalenića u kultnom serijalu Gruntovčani, koji se upravo jubilarni deseti put reprizira na HRT-u. Kako je i što radi, pitamo legendarnog glumca Martina Sagnera (82), koji je Dudeka, siromašnog i naivnog, ali dobroćudnog seljaka iz Podravine, maestralno utjelovio.

– Sjedećki. U kućici sam u Moslavini, ispod šume kraj koje teče potočić, u svojoj prćiji, kak mi zovemo ono kaj žena donese u brak za miraz. Čitam stare knjige, imam i traktorčić pa malo i kosim travicu. Obnavljam i staru šivaću mašinu svoje mame Marice – kaže Martin Sagner.

Gledate li reprize Gruntovčana?

– Gledam. Svaki put ih gledam drugim okom, iz druge pozicije. Začuđujuće, nisam ni sam znal da je Kerstnerova (scenarist Gruntovčana Mladen Kerstner, nap. a.) riječ tako moćna i možda je aktualnija sada nego 1975. godine, kad smo Gruntovčane snimali. Serija završava Dudekovim odlaskom u Njemačku, od čega on nakraju ipak odustane. I danas, nažalost, mnogi iz Hrvatske sreću moraju ići tražiti u svijet. Zasmetalo mi je kaj sam u jednim novinama pročital da je to jugoslavenska serija. To je bedastoća. To je hrvatska serija koja se snimala za vrijeme Jugoslavije – kaže Sagner.

Odrekli se autorskih prava

Gruntovčani su proglašeni u izboru čitatelja Večernjaka najboljom serijom 20. stoljeća, je li za vas to najbolja hrvatska serija?

– Ja to nemrem reći. Iznevjerio bih i skromne ljude poput pisca Mladena Kerstnera i režisera Krešu Golika i kolege. Ali, da smo snimali najbolje, najradosnije i najmukotrpnije, to je istina. Snimanje 10 epizoda je, s probama, koje su bile duge jer jezik kojim se govori u seriji većini glumaca nije bio prvi koji su govorili, trajalo godinu dana. Zamislite, danas epizodu sapunice snime u jednom danu, sve se vrti oko brze zarade. Ali, kratkotrajno snimanje donosi i kratki rok trajanja tih serija – kaže Sagner.

U seriji je Dudeku najveća želja bila kupiti bicikl, a Sagneru je honorar iz Gruntovčana bio dovoljan da kupi pola stojadina. Zaradio je četiri jezerače (4000 dinara, ezer na mađarskom znači tisuća), a stojadin je tada stajao oko 7500 dinara. Zanimljivo, Sagner je jedini glumac iz postave Gruntovčana rođeni Podravac, iz Novigrada Podravskog. S kolegama iz serije, s kojima je proveo, kako kaže, dva prekrasna mjeseca na snimanju Gruntovčana u podravskom selu Sigetec i poslije se često družio, danas se slabo viđa. Mnogi više nažalost nisu živi, a smeta mu odnos HRT-a prema ljudima koji su stvarali najgledaniju hrvatsku seriju.

– Mi smo se svi odmah odrekli autorskih prava, ne mislim na to. Ali baš nigdar mi nije nitko rekel ni hvala. Nikome od nas – razočaran je Sagner.

Foto: Robert Anić/PIXSELL

Gruntovčani su toliko autentični i zbog toga što su snimani na tvrdom kajkavskom narječju, bez kompromisa, a zbog toga se nekajkavci moraju dosta potruditi da ih razumiju. Sagner kaže da je to samo bogatstvo naše književnosti.

– Mi Hrvati imamo sreće kaj imamo tri književna govora – kajkavski, čakavski i štokavski. Sjećam se, moja je mama morala završiti sve oko kuće prije nego se navečer emitiralo Malo misto na TV-u. Pa ako mi možemo razumjeti dalmatinski, zašto oni ne bi mogli kajkavski. Prevesti Gruntovčane ne bi bilo lagano, jer se mora pogoditi duh i mentalitet, koji je jako osobit. Ali, moglo bi se. Uostalom, ljudi poput Cinobera, Presvetlog, Dudeka ili Besnog ima u svakom narodu, i tu se svi brzo prepoznaju – kaže Sagner.

Izbjegao geler za 20 cm

S glumačke scene se povukao prije desetak godina jer, kaže, glumački posao je fizički i psihički težak, a za to snage više nema. Sada uživa u mirovini i živi u stanu u zagrebačkoj Malešnici, a sreću je pronašao u trećem braku sa 30-ak godina mlađom suprugom Zoricom s kojom ima dvojicu sinova. Voli svirati violinu i mnogo čita, upravo dvije knjige, Ambru Ivana Aralice i Život riječi – Etimologija i uporaba Tomislava Ladana. U dva je mandata, od 1990. do 1995., bio zastupnik u Hrvatskom saboru, ali se u politiku razočarao.

– Na vlasti su već dugo ljudi koji su nedostojni toga. Znaju prodavati naše i krpati proračun. Politika je znanje, domišljatost i moć. Oni znanja, a ni moći više nemaju i kaj im je ostalo? Domišljatost ili, kako bih ja to nazvao, lukavost – govori Sagner.

Malo je poznato da je Sagner i dragovoljac Domovinskog rata, na što je jako ponosan. Devet je mjeseci proveo na sunjskom bojištu, i to s puškom u ruci. Imao je i sreće jer ga je u Bobovcu kraj Sunje, u jednoj kući, geler promašio za samo 20 centimetara.

Lik Dudeka obilježio mu je karijeru, ali i život. Kaže da je glumcu lakše kad napravi jednu ulogu po kojoj se pamti, ali s druge strane režiseri su ga zbog toga izbjegavali, što i razumije. Smeta li vam kad vas ljudi zovu Dudek?

– Ma ne, ako nekog veseli da me tak zove, neka, meni ne škodi – veli Sagner.

Gledanje Gruntovčana ponekad je i teško, nije lako gledati nepravdu koja se događa Dudeku.

– Da, nije lako. Ima jedna rečenica koja je apsolutno fantastična u Gruntovčanima. Dudek veli: Tetec (Cinober, koji Dudeka najviše iskorištava, nap. a), ja znam da bute me prevarili, ali kaj morem kad to moram napraviti – zaključuje Sagner.