Valjalo bi poći po hrvatskim krajevima i u predblagdansko vrijeme vidjeti jesu li ljudi dobrostivi. Jesu li spremni, recimo, primiti u svoj dom namjernike kojima se dogodila nezgoda na putu? Razmišljao je tako naglas prebendar Mijo Gabrić iz Nadbiskupije zagrebačke u nedavno preblagdansko jutro i - dao nam sjajnu ideju! Rado je potom s Večernjakovom ekipom razrađivao plemenitu ideju iako je počivala na nužnoj maloj laži. U nevoljnike - u kakve se svatko od nas svakog trena može pretvoriti, a premnogi to već jesu - prerušio se novinarski par.
Krenuli smo ujutro 12. prosinca, na početku najhladnijeg tjedna ove godine. Uoči puta nismo niti slutili da će nam to biti najteži i najmučniji zadatak u godini. Naprotiv, s radošću smo smišljali kako se odjenuti i kakvu priču izmisliti kada nekome pozvonimo na vrata. Odlučili smo ljudima reći da smo nevjenčani i da živimo zajedno u Solinu. Marina je u sedmom mjesecu trudnoće i idemo k Domagojevu bratu u posjet. Dogovorili smo se da je najbolje, ako se već ljudima na koje naiđemo lažno predstavljamo, ispričati istinutu priču o događajima koje je Domagoj već doživio svojim autom. Jednostavno, stara je "buba" ostala bez ulja u motoru i pomoći joj ne može ni mehaničar. Pritom smo na putu ostali bez novca jer smo zadnju kunu potrošili za gorivo. Jedino što ćemo od ljudi na koje naiđemo tražiti jest zamoliti ih za telefon, pa onda što bude.
Krenuli smo 13. prosinca prema Požegi. Snijeg i hladnoća prorijedili su promet, a u mjestima uz cestu od Nove Gradiške do Požege gotovo nikoga nije bilo na ulicama. Tražili smo kuće iz kojih se izvija dim. No, i takvih je malo. Vidljivost je bila slaba pa smo se odlučili zaustaviti u Baćin Dolu i hodati od kuće do kuće, pa što bude. Kako nas ne bi zamijetili, iz auta smo se išuljali nakon zavoja i krenuli prema prvoj kući. Na svoj šalom povezan trudnički trbuh, napravljen od jastuka, Marina se još nije naviknula pa joj se činilo da bi svakog trenutka mogao skliznuti i razotkriti naš paravan. Uvjerena da nas nitko ne gleda, baš je zatezala povez oko struka kada nas je prenuo nečiji povik.
- Tražite li koga? - upitao je stariji gospodin iz dvorišta s druge strane ceste.
- Pa da, treba nam telefon, auto nam je stao, ne možemo dalje - odgovorili smo željno iščekujući prvu reakciju na naš poziv u pomoć.
- Nema vam nikoga u toj kući, susjeda je tu kod nas. Pa "ajd dođite, zovite odavde - srdačno je povikao pozvavši nas k sebi. Odmah su se na kućnim vratima pojavile supruga i susjeda, znatiželjno promatrajući nepoznate goste. Tek je tada gospodin vidio da je Marina trudna.
- "Ajde, seko, brzo u kuhinju na toplo, vidiš da si se studenila - govorio je uvodeći nas u svoj skroman dom i nudeći nas domaćom rakijicom. Domagoj se odmah uhvatio telefona i na test stavio dogovoreni scenarij. Shvativši da smo ostali bez auta i novca, naš je domaćin zapazio našu zabrinutost.
- Ti se, seko, ne smiješ uzrujavati u svom stanju. Ništa se ne brini. Fino ćete ovdje pričekati da dođu po vas, toplo je, a i ručak će uskoro - rekao je inzistirajući da ostanemo. Odmah je Marinu "potjerao" na kauč da se odmori.
Peri Martinoviću 74 su godine i živi sa suprugom Ivankom. Žive od "mršave" mirovine, dodaje, samo 1200 kuna. Na sreću, uzgaja pšenicu i kukuruz pa i tu nešto zaradi. Ali, veli, za ono što je prodao državi, dobio je manje od obećanog, i zbog toga se jako ljuti. Oduševljeni njegovim gostoprimstvom, brzo smo priznali tko smo i zašto smo tu. Domaćin se nije naljutio. Drago mu je, kaže, što nismo u stvarnoj nevolji.
- A kako ne bih pomog"o putniku u nevolji?! Pa ne mogu vas ostaviti na cesti. Još mi je djed govorio: "Uvijek budi čovjek i pomozi kad god možeš" - zakjučuje Pero Martinović. Ispratili su nas čvrstim stiskom ruke.
Ushićeni gostoprimstvom gospodina Pere, mislili smo da ćemo i u Brestovcu naići na ljude spremne pomoći drugima. Na 10 stupnjeva Celzijevih ispod ništice svaka minuta na ulici prolazi sporo kao čitav sat. Zato smo, nakon petnaest minuta hoda po središtu mjesta, pozvonili na vrata dvokatnice ispred koje su bila parkirana dva skupocjena automobila. Na prozorima su žmigale lampice i božićni ukrasi.
Najbolje grije - autobusni kolodvor
Ugledavši nas pred vratima, domaćica je, ne otpozdravivši na naše "Dobar dan", donijela telefon pred vrata i - vratila se u toplu kuću. Domagoj je pokušavao telefonirati, no bežični je telefon za njega bio najnoviji izum pa je ponovno pozvao gospođu da mu objasni kako uspostaviti vezu. Vratila se i, ne obraćajući pozornost na trudnicu, pozvala supruga da nam pomogne. Objasnili smo u kojim smo mukama, no čovjek je, gledajući u Marinin trbuh, rekao da sve što može za nas učiniti jest odvesti nas dva kilometra do autobusnog kolodvora u Požegi, a tamo se možemo i ugrijati. Zahvalili smo na pomoći i otišli, rekavši da ćemo negdje naći gostionicu pa tu pričekati pomoć. Padao je mrak pa smo se, u strahu da doista ne ostanemo u snijegu negdje na Požeškoj gori, odlučili na povratak u Zagreb.
Put nas je sutradan vodio prema Petrinji i Sisku. U mjestu Župić, nadomak Petrinje, primile su nas u zagrijanu kuhinju dvije gospođe. Jedna je šivala muške gaće, a druga pripremala svježi sir. Marinu su ponudile čašom vode te, čuvši izmišljeni razgovor Domagoja s bratom Davorom, jedna je od njih prokomentirala situaciju: "Jes", teško je kada se na putu nešto desi. Ovdje nema ni gostionice, a tek je jedan dućan nedavno otvoren. Ali tamo ionako ne biste mogli ostati jer ne radi do deset sati navečer. Najbolje je da se nekako dovučete do Petrinje pa ćete nekako dalje. Eto, da ste došli prije pola sata, unuk vas je mogao dovući do Petrinje. Zato vam je najbolje stopirati. A ti, trudnico, možeš, dok vam netko ne stane, ovdje pričekati..." Nije nam bilo druge nego doista izaći na snijeg i stopirati. A tada su gospođe ugledale fotoreportera Kreutza kako mirno i bezbrižno sjedi u Večernjakovoj "škodi" te su kazale: "Eno vam auto! Pitajte čovjeka može li vas odbaciti." Naravno, to smo i učinili.
Kroz snijeg i bljuzgu probijali smo se do Petrinje te šibani ledenim vjetrom stigli do odabrane kuće. Vrata su otvorili zet, punica i malena djevojčica. Istog su časa promrzle strance pozvali u kuću da se ugriju.
- Hajde brzo, smrzli ste se, jadni. Sjednite, odmorite - rekao je Robert Jambrešić dok je četverogodišnja Helga znatiželjno promatrala Marinin veliki trbuh i, naravno, odlučila ga dotaknuti. Dobro je, pomislila je Marina, malena valjda neće zapaziti da je lažan. Čuvši Domagojev telefonski razgovor, Robert je vidio da nemamo kamo pa nam je odmah ponudio topli čaj i ručak.
Prije bi vas svatko primio, ali danas...
- Sjednite, odmorite - kaže dok mu objašnjavamo da ne želimo smetati i gnjaviti ih do noći.
- Pa što biste drugo? U nevolji ste, a neće se, valjda, trudna žena smrzavati i lutati u nepoznatu mjestu - bio je odlučan Robert.
Srdačnim domaćinima ubrzo smo otkrili razlog našeg dolaska. Iznenađeni, prasnuli su u smijeh.
- A, Bože, ja sam baš mislila kako da vam pomognemo. Novca vam nemamo dati, nemamo ni ležaj viška, a djevojka trudna - odahnula je gospođa Pavić.
- A ništa, čekali bismo da moja žena dođe s posla pa da vas otpelja kamo treba - objašnjava nam Robert.
- Vremena su se, izgleda, jako promijenila. Prije bi vas svatko primio, ali danas... Tko zna? Ljudi su valjda izmučeni, najprije ratom, a sad i teškim životom - kaže dodajući kako život u Petrinji sve više sliči onomu u velikom gradu. Susjedi se, vele, ne vide tjednima, a ni na kavu nitko više ne navraća.
Krenuli smo potom prema autocesti u Zagreb i nakon Siska zastali u mjestu Stružec. Tišina, snijeg, hladnoća i pusta dvorišta kao da su nagoviještala da ni tu nećemo naići na razumijevanje ljudi. Odabrali smo veću kuću i na vrhu stuba pred ulaznim vratima ugledali desetak pari cipela. Tu živi velika obitelj, pomislili smo i pozvonili. Otvorila je mlađa djevojka pa, vidjevši promrzle strance, pozvala majku.
- Ma nije problem telefon... Ali zašto, kad god se nekomu nešto dogodi, ljudi uvijek dolaze k meni telefonirati - zakolutavši očima uzvratila je gospođa na našu molbu. Donijela je telefon do vrata ne gledajući u Marinu i naslonila se na zid u hodniku na kojem je bila velika slika Bogorodice s malim Isusom. Čuvši naše probleme, kazala je da u selu možemo potražiti mehaničara. Kada smo rekli da se auto ne može popraviti, samo je slegnula ramenima i rekla da odemo do gostionice. Isto je promrmljao i njezin suprug, kojega smo sreli u dvorištu gdje je čistio snijeg. Otišli smo uz cestu prema gostionici pazeći da se ne poskliznemo i padnemo na kolnik kojim su jurili kamioni.
Sljedeća stanica - Zagorje. Iskrcali smo se u Velikom Trgovišću. Nakon samo nekoliko minuta, promrzlost nismo morali glumiti. Pokucali smo na vrata obitelji Halambrek, tek desetak metara od rodne kuće prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Ljubazna gospođa odmah nas je pozvala unutra, dala nam telefon i iznijela kavu na stol. Gospodinu Joži objasnili smo situaciju, a Domagoj je dometnuo da smo ostali na jadnih 20 kuna.
Naivnim domaćinima uzmu i novac
- Pa ne može se tako na put. Dvadesetica vam nije dosta ni za put po Trgovišću, a kamoli od Splita do Celja. Al" eto, šta ćete sada... Sjedite, ugrijte se. A beba, je l" se rita - upitao je uz pomalo strog pogled. Marina se naglo zacrvenjela. Nezgodno je "muljati", ali ipak odgovara: "Ne rita se, valjda spava."
Nakon ugodna čavrljanja odlučili smo reći istinu. Gospođa Štefica, snaha Andreja i mali Filip zaprepašteno su nas pogledali.
- Večernjak - uglas su uzviknuli.
Gazda nas je, pak, upozorio da smo mu bili malo sumnjivi.
- Ma tih vaših 20 kuna nikako nisam mogao prožvakati. Pa nemoguće bi bilo krenuti na tako dalek put bez novca?!
- Danas su takva vremena da ljudi nisu baš povjerljivi, ali vjerujem da bi vas sad pred Božić većina ugostila. Nekako su "mekši" pred blagdane - kaže Andreja, a zatim otkriva simboliku našeg putovanja: - A vas dvoje baš kao Josip i trudna Marija! Bez ičega, u potrazi za utočištem.
- A ne možete niti očekivati da vas primi svatko. Mnogi se boje jer danas ima svakakvih ljudi, koji bi možda naivnima uzeli novac i nestali. Ne možeš znati kakav je tko ako ti je posve stran - zaključio je gospodin Joža.
Ipak, za strance je gospođa Štefica već počela kuhati kobasice, no mi smo morali dalje na put.
- A što ne ostanete na ručku? Pa dobro, kad nećete vi, onda kad vam brat dođe oko deset, neka navrati na kobasice - našalila se domaćica i zaželjela nam na kraju sretan Božić.
Samo nekoliko ulica dalje pozvonili smo na vrata jedne od novijih kuća. Gospođa srednjih godina nije nas pustila u hodnik, nego donijela telefon pred vrata. "Recite broj...", kazala je držeći telefon u ruci. Nije bilo izbora, pa je Domagoj morao dati svoj kućni broj jer je znao da, kada ona bira, ne može glumiti razgovor s bratom, a u kući mu je u to vrijeme samo pas, pa se nitko ne može javiti. Telefon je odzvonio i gospođa je imala pripremljeno rješenje za nas.
- Savjetujem vam - tu je birtija pa se tamo zagrijte. Tamo se možete raspitati kada će naići autobus ili vlak. To vam je najbolje - rekla je gospođa žurno zatvarajući vrata. Rekli smo hvala i doviđenja, no nije nas željela čuti.
Još je jedna obitelj u Velikom Trgovišću otvorila vrata svoga doma potpunim strancima. Nada Ivetić odmah nas je uvela u kuću. Domagoju je dala telefon, a Marinu pozvala da se ugrije kraj peći. Rekli smo im da od ranog jutra putujemo iz Solina prema Celju. Auto je stao, novca nemamo.
Za trudnicu stotinjak zaleđenih stuba
- A znate li obitelj Tukić? I oni su iz Solina - upitao je gospodin Vilim. Marina je pomislila da bismo mogli biti "provaljeni", ali njen tobožnji zaručnik spasio je stvar. On u Solinu ima obiteljsku kuću i poznaje spomenute ljude. Ipak, brzo smo priznali da smo novinari na tajnom zadatku.
- Eto ga na! A ja razbijam glavu kako bismo vam još pomogli. Ja sam čovjek u godinama pa vas ne bih mogao voziti, a bilo mi je tako teško gledati kako se cura pati - kaže gospodin Vilim. Baš kad smo htjeli otići, domaćin nas nije pustio.
- A ne, najprije bute kušali malo vina, pa tek onda put pod noge. Ovo vam je domaći rajnski rizling, ne bojte se, gospođice, neće vam naškoditi - rekao je pružajući čašu Marini.
- Bez brige, gospodine, nisam ja stvarno trudna - objasnila je, a gospođa Nada zaprepašteno ju je pogledala. Ništa nije rekla, ali činilo se da joj nije drago što Marina glumi trudnicu. Ipak, nadamo se, da nije zamjerila.
Zagrijani i dobro raspoloženi, krenuli smo prema Kumrovcu. Stigli smo u sumrak, prošetali Starim Selom, provjerili radi li pošta kako nas ne bi poslali da iz nje telefoniramo. Bila je zatvorena, pa smo mogli slobodno pozvoniti na vrata. Izabrali smo veću kuću s lijepom okućnicom. Otvorio je stariji gospodin i, čuvši što trebamo, doveo nas do telefona. Shvatili smo da je sam u kući, a on u kakvim smo nevoljama. Šutio je i gledao u Marinu. Ponudio ju je pićem, a Domagoj nije mogao odbiti bijelu bevandu. Pokušavali smo započeti razgovor, no kada je rekao da nam nikako ne može pomoći i da mu je žao, zahvalili smo na gostoprimstvu i otišli niz ulicu. Pozvonili smo i u kući stotinjak metara dalje. Bračni par pustio nas je u kuću. Kada smo objasnili što nam se dogodilo, gospođa je predložila rješenje.
- Tu preko je spomen-dom i možete se zgrijati. Tamo su i prognanici pa vam možda daju i jesti. Sigurno ste gladni - kazala je i pokazala put do spomen-doma.
Doista, spomen-dom nije daleko, ali do njega se treba penjati uza stotinjak stuba. Već promrzli do kostiju i umorni, pitali smo se kako bi se Marina, da je doista trudna, uspjela popeti do doma po snijegu i poledici. No, što je, tu je. Ušli smo u sablasno mračan i prazan zagrijan spomen-dom te se pitali ima li uopće koga u svim tim dvoranama i hodnicima. Tek, nakon desetak minuta, pojavila se recepcionarka te, čuvši našu priču, ponudila da sjednemo uz radijator.
- U hotelu ne možete ništa pojesti jer je zatvorenog tipa. Možete ostati dok je moja smjena, samo do 22 sata, jer ako naiđe policijska ophodnja, mogu me optužiti za iznajmljivanje sobe. Ali, ako slučajno naiđu, recite da ste u razgledavanju - sažalijevajući nas kazala je recepcionarka. Pitali smo, i nju i sebe, što učiniti poslije 22 sata. Kamo ćemo u to doba noći? Ništa nije odgovorila, samo nam je na odlasku rekla da joj je žao.
Idite u slastičarnicu, tamo se ne puši!
Krenuli smo prema Mariji Bistrici osjećajući zbunjenost i nelagodu. Putem nismo previše razgovarali, s nadom da će nam barem u tom mjestu netko ponuditi malo razumijevanja, da posjedimo više od deset minuta. Zagorske ceste, prekrivene snijegom, dodatno su nas uznemirile pa smo se pitali što ako se čovjeku ovdje doista u ovakvu mraku pokvari auto i ostane na cesti, bez mobitela, s trudnom ženom.
Stali smo pred prvom kućom u Mariji Bistrici u kojoj smo ugledali svjetlo. Ušli smo u dvorište i zatekli gospođu u predbožićnom spremanju. Dopustila je da telefoniramo, ponudila nas čajem i, saslušavši naše probleme, kazala da odlazi iz kuće za pola sata pa nas može prebaciti do središta mjesta ili da pokušamo pričekati nečiju pomoć u obližnjem kafiću. Zahvalili smo i rekli da ćemo ipak do kafića. Nastavili smo hodati po nesnošljivoj hladnoći Marijom Bistricom i došli do velike osvijetljene kuće. Otvorio je gospodin, u hodniku smo zapazili dva para dječjih cipela, no bio je sam u kući. Marini je ponudio da sjedne govoreći da je danas bilo i 12 stupnjeva ispod ništice. Kada smo mu, pak, kazali da bismo morali ostati do 22 sata, mirno je izustio da u Zlatar Bistrici, udaljenoj pet kilometara, ima vlak ili, ako nam to ne odgovara, možemo pričekati pomoć u obližnjoj slastičarnici jer se u njoj ne puši te nas - ispratio.
U središtu Marije Bistrice zatekao nas je pravi blagdanski ugođaj. Osvijetljeni trg pokraj crkve, razigrana djeca na snijegu, puni kafići i nasmijani ljudi. Samo smo mi tražili pomoć. Pozvonili smo u kuću nasuprot crkve. Iz topla doma osjećao se miris zgotovljene večere. Iznenađena starija gospođa brzo je Domagoju ponudila telefon. Čuvši našu priču, kazala je da se možemo zagrijati u restoranu pokraj crkve, a možda nam ponude i juhicu jer su to domaći ljudi! Više nam ne može pomoći. Na izlasku dotaknula je Marinin trbuh i sa smiješkom kazala: "Oh, joj, jadnice! Još i to!"
Nakon toga iskustva ujutro smo krenuli prema Međimurju. U Šenkovcu pozornost nam je privuklo veliko raspelo na kraju naselja te smo odlučili baš tu zatražiti pomoć. U nizu kuća odlučili smo se za prvu, u kojoj nam je gospodin ponudio telefon ispred kuće rekavši da je bolestan. Uputio nas je da kod susjeda zatražimo prijevoz ili pomoć, a ako nam nitko ne pomogne, možemo se vratiti do njega iako je tek izašao iz bolnice. Sljedeća vrata otvorila nam je gospođa ne odzdravivši na naš pozdrav.
Zvati Sloveniju?Pa to košta!
- Kamo biste telefonirali - upitala je s vrata.
- U Sloveniju - veli Domagoj.
- A, znate li da je to druga država - nastavila je.
- Znam, da je druga država. Ali, treba nam telefon - molio je Domagoj.
- Dobro, ali taj poziv stoji zasigurno više od 20 kuna. Znate li da je to mnogo novca. Uuuhh, imate li novca - ponovo će gospođa. Ništa nismo odgovorili. Ispričali smo se na smetnji i otišli prema Štrukovcu nedaleko od Čakovca.
U selu smo pokucali na vrata Danici Turk.
- Uđite, u sobi je telefon, a morate se i ugrijati... - pozvala nas je gospođa Danica upoznavši nas sa svojim sinom, petogodišnjim Petrom, koji je baš uživao u crtićima. Odmah je natočila kavu. I sama je vidno iscrpljena. I dok Domagoj telefonira, ona priča Marini.
- A i ja sam sva izmorena. Radim noćnu u tvornici u Čakovcu pa od kuće odem u devet navečer, a vraćam se u sedam. Najgore je što je ovako hladno. Sinoć je tu bilo 13 stupnjeva ispod ništice, posve sam se smrzla i evo još se nisam ugrijala. A šta ćete, raditi se mora, al" novca je malo - objašnjava. Prema već uhodanu scenariju, objašnjavamo joj svoju bezizlaznu situaciju.
- Nema problema, do deset možete biti tu. Ipak, onda idem na posao pa ne možete ostati dulje. Kći Monika vratit će iz škole i ostati sama s Petrom - kaže otvoreno, priznavši da nas ne može ostaviti same s djecom.
- Suprug radi u Makarskoj i nadam se da će kući prije Božića. Tako smo vam nas troje sami. Evo, s Petrom ću sutra po božićni paketić u tvornicu, a i na priredbi će glumiti - pohvalila se ponosna majka, a Petar nam je pokazao kako je naučio svoju pjesmicu. Iznenadila se kada smo priznali tko smo.
- Joj, pa vi kao Josip i Marija. Tako su i oni lutali od kuće do kuće tražeći smještaj - zamijetila je te nas ispratila poželjevši nam sretan put.
Pišu DOMAGOJ ZOVKO i MARINA BILUŠ