Zašto Milanović voli ići u susjednu zemlju?

Zoran Milanović zagrljen s visokim dužnosnikom HDZ-a izlazi među Hrvate koji ga pozdravljaju, zahvaljuju mu i čestitaju. Nedugo potom, hrvatski premijer u ugodnoj i prijateljskoj atmosferi razmjenjuje mišljenje s katoličkim svećenicima, uključujući jednog kardinala i jednog biskupa. Milanović ubrzo izlazi i pred novinare i opušteno izgovara jednostavne, razumljive i kratke rečenice s jasnom porukom o tome što je učinio i što planira učiniti.

Ako netko misli da je sve opisano puka maštarija, scenarij za znanstveno-fantastični film ili propagandni spot SDP-a, trebao je barem površno pratiti posljednji posjet hrvatskog premijera Bosni i Hercegovini i uvjerio bi se da je Milanović doista bio sudionik svih opisanih situacija.

Prije samo nekoliko godina bilo je nezamislivo da jednog u domovini prilično omraženog premijera, koji je usto i esdepeovac, bosanskohercegovački Hrvati dočekaju kao dragoga gosta. A nekima je još čudnije što se isti taj premijer, koji se u Hrvatskoj doima arogantno, nervozno i nerazumljivo, u BiH pokaže u državničkom, ali ipak opuštenom, ugodnom pa čak i simpatičnom izdanju.

Svojevrsni je politički paradoks da Zorana Milanovića u BiH, poglavito tamošnji Hrvati, inače odani birači HDZ-a, doživljavaju znatno pozitivnije nego javnost u Hrvatskoj koja je njemu i SDP-u ukazala povjerenje na posljednjim parlamentarnim izborima. Sociolog iz Mostara Ivan Vukoja kaže da je ta „dobra kemija" između Hrvata u BiH i Milanovića posljedica iskrenog odnosa njega i hrvatskog predsjednika Josipovića prema sunarodnjacima u BiH i njihovim problemima. Samo je Milanović čak šest puta za premijerskog mandata posjetio BiH, uključujući većinu područja u toj zemlji gdje žive Hrvati.

Postavio standarde

– Oni su u BiH ostvarili i neke osobne kontakte i sami se uvjerili u poziciju i političke probleme s kojima se Hrvati u BiH suočavaju. Uvjerili su se da je većina zahtjeva bosanskohercegovačkih Hrvata opravdana. Kao osobe koje vjerojatno imaju taj osjećaj za pravdu, a i kao osobe na takvim funkcijama, osjetili su se pozvanima da se angažiraju pri rješavanju tih problema. Pitanje Hrvata u BiH s pozicije Hrvatske nije više stranačko, već državno i nacionalno pitanje i mislim da je to najveća zasluga onoga što su radili Milanović i Josipović. Oni su pokazali da to nije nešto o čemu vodi računa samo HDZ, već da suradnja može biti na ravnopravnim, partnerskim i institucionalnim odnosima. To je standard koji su njih dvojica postavili i ispod kojeg u budućim odnosima ne bi trebalo ići. To mora biti pitanje odnosa države Hrvatske prema Hrvatima u BiH, a stranke koje osvoje vlast moraju to doživljavati kao državno i nacionalno, a ne stranačko pitanje – smatra Vukoja.

Podsjeća i da je Milanović u institucionalnom smislu napravio puno toga za Hrvate – od uspostave posebnog ureda za pomoć Hrvatima u BiH do izdvajanja značajnih financijskih sredstava za projekte važne lokalnim hrvatskim zajednicama u BiH. Josipović, Milanović, ali i cijeli hrvatski SDP značajno su se distancirali od bosanskohercegovačkog SDP-a koji je godinama ignorirao većinsku izbornu volju hrvatskih birača u BiH, namećući im u vlasti „predstavnike" koje oni nisu birali. Osim toga, Milanović je napravio i nekoliko važnih simboličkih poteza koji su izazvali iznimno pozitivnu reakciju hrvatske javnosti u BiH.

– Od toga da je njegov prvi posjet nakon izbora za premijera bio upravo posjet BiH, do toga da je nakon paljevine zgrada u Mostaru odmah došao u taj grad i jasno stavio do znanja da će i on i država Hrvatska učiniti sve da situacija ne eskalira. To je bila vrlo snažna osobna, politička i državnička gesta. I time je pridobio Hrvate u BiH jer je pokazao da ima senzibilitet i da kao čovjek reagira na krizu. Djelovao je po onoj narodnoj „u muci se poznaju junaci". Osjeća se da su mu ljudi na tome zahvalni – ističe Vukoja.

Zahvaljujući takvom državničkom i nacionalnom odnosu predsjednika Josipovića i premijera Milanovića prema Hrvatima u BiH, i politički predstavnici Hrvata u BiH shvatili su da pomoć i potporu trebaju očekivati i tražiti od hrvatske države i njezinih institucija, a ne od stranaka, kako god se zvale. U tom svjetlu treba gledati i na vrlo dobar odnos koji danas imaju čelnici HDZ-a BiH kao vodeće hrvatske stranke u BiH s Josipovićem i Milanovićem.

Značajna promjena dogodila se i u Hrvatskoj, pa tako i Vukoja ističe da su Hrvati u BiH postali važni za hrvatsko društvo tako da su postali jedino političko pitanje oko kojeg u Hrvatskoj postoji potpuni nacionalni konsenzus.

– Bosanskohercegovački Hrvati su dugo bili neka vrsta remetilačkog faktora, a sad su postali možda i jedini stabilizirajući faktor u Hrvatskoj i neovisno o tome o kojoj je političkoj opciji riječ, ne postoji značajnija razlika u odnosu prema njima. Upravo na tom pitanju je Hrvatska pokazala da može voditi nacionalno odgovornu politiku. Vrlo je važno za sve u Hrvatskoj da ne spuštaju tu ljestvicu koju su uspostavili predsjednik Josipović i premijer Milanović. Nijedna stranka pa ni HDZ nema pravo privatizirati odnos prema Hrvatima u BiH. Jedno vrijeme je to tako funkcioniralo i treba reći da to nije bilo dobro ni za bosanskohercegovačke Hrvate ni za Hrvatsku – zaključuje Vukoja.

Ono što je mnoge i više iznenadilo od srdačnosti kojom Hrvati u BiH dočekuju Milanovića je njegovo ponašanje u susjednoj zemlji. Predsjednik Vlade RH u BiH djeluje mnogo opuštenije i simpatičnije nego u Hrvatskoj. Moglo bi se reći da je to posljedica toga što je njegova odgovornost u BiH mnogo manja, a znatno je veći prostor da nešto pozitivno napravi. Situacija u Hrvatskoj je takva kakva je i uz najbolju volju nekada je teško napraviti pozitivne pomake. U BiH je, kako objašnjava Vukoja, prisutan veliki simbolički kapital i samo jednim ispravnim, korektnim, ljudskim i političkim pristupom možete postići velike rezultate. A to je Milanoviću pošlo za rukom.

Drukčiji imidž

Komunikologinja Smiljana Leinert-Novosel također primjećuje da se Milanović u BiH ponaša drukčije, opuštenije, jednostavnije. – Doista imate dojam da mu je stalo i da pokušava uspostaviti što bolje odnose s Hrvatima u BiH. To se vidi i iz verbalne i iz neverbalne komunikacije koju smo mogli vidjeti u televizijskim prilozima tijekom njegova posjeta BiH. Možemo pretpostaviti da postoje neki politički ili drugi razlozi koji možda navode premijera da u Hrvatskoj tako ne komunicira. Usto, odlazak u drugu sredinu, izravno susretanje s ljudima, uvijek mijenja karakter komunikacije i čovjek se neizbježno približava tim ljudima i počinje biti sličan njima i uživljava se u tu atmosferu. Na kraju počinje slično njima i komunicirati. Neki koji privatno poznaju premijera Milanovića kažu da je on u BiH zapravo onakav kakav doista jest. E sad, je li to što se on ponaša drukčije u Zagrebu i Hrvatskoj neka vrsta treme ili način ostvarivanja neke politike i ciljeva, možemo samo nagađati – kaže Leinert-Novosel.

Podsjeća da već nekoliko mjeseci tim profesionalaca radi s Milanovićem u cilju promjene njegova dosadašnjeg imidža. To se, kaže, vidi i u njegovu ponašanju, jer je u zadnje vrijeme puno otvoreniji i više je na terenu.

– Neki to povezuju s onim sastankom s riječkom skupinom o kojem je ovisilo glasovanje u stranci. Od tog trenutka Milanović je promijenio način javne komunikacije, puno više ide na bliskost, na jednostavnost. Još mu uvijek izleti poneka komplicirana rečenica, ali se vidi da se više trudi oko toga kako će ga ljudi doživjeti. Kao da je svjesniji svog imidža i načina na koji pridobiva ili odbija ljude od sebe. Usporedite njegove istupe danas i prije dvije godine, razlika je ogromna. Ne znam hoće li i politika samim tim biti drukčija, ali može se pretpostaviti da kada se nekome približite da ćete iz toga pokušati i nešto konkretnije napraviti – smatra Leinert-Novosel.

>>Nisam ja nikakav vođa pobune u SDP-u, ali razočaran sam i neću šutjeti

>>Milanović u Turkmenistanu nazočio primopredaji broda izgrađenog u Puli