Zbog bombi i vjerskih svetkovina pomislim nije li najveća pobjeda vraga što nas je uvjerio da je bog

Nije mi teško zamisliti užas na licima Rimljana kad su ugledali krvoločne i nepismene horde predaka budućih zapadnjaka kako se približavaju njihovim gradovima, potpuno riješeni da im otmu kuće i uzmu živote. Lako je zamislivo jer i danas gledam gađenje na licima potomaka tih istih ‘zapadnjaka’ dok promatraju pismene i školovane prognanike koji stižu sa smartphoneima i samo žele proći njihovom zemljom u potrazi za mirnim životom i radnim mjestom. Današnji zapadnjaci zaboravili su da su i oni jednom došli s istoka. Europi se vraća njezinih 500 godina kolonijalizma. Isto tako ne vidim ni civilizacijski sraz kad, u odnosu na kršćanstvo, judaizam prije ili islam još tamo od Jabal Tariqa pa do Mohača nisu ništa manje dijelom eurotradicije. Dovedemo li stvar na čistac, posljednje četiri tisuće godina religije nisu ništa drugo nego puko zapišavanje terena. Tko je do kuda dobacio i gdje se nalazi čiji grob, to je kompas, pa se strogo iskreno uzevši najtočnijom može smatrati shizofrena izjava one anonimke, navodno naše europarlamentarke, koja je cijelu filozofiju vjere podigla na nedoraslost dječjeg nadvikivanja na igralištu “naš je bog jači od vašeg! ha ha ha ha ha!”

Priče o europskom krugu izgledaju užasno jadno i ogorče me sladunjavom iritantnošću “mi ćemo pobijediti u ratu protiv terora”. Ako takvo što doista namjeravaju raditi i u moje ime, onda najprije Zapad mora po svijetu prekinuti uvođenje terora vlastitog političkog modela koji frivolno naziva demokracijom. Baš kao što i sve tri velike monoteističke religije moraju napokon prestati svojatati boga samo da bi ga zloupotrebljavale kao političku dogmu. Moram reći da uvijek uoči velikih religijskih svetkovina poput Uskrsa pomislim: a što ako je najveća pobjeda vraga to što nas je uspio uvjeriti da je on bog. Tada mi stvari počinju djelovati logično i sve na svijetu sjeda na svoje mjesto. Svaka učinjena nepravda, viši cilj koji ne smijemo razumjeti, moralno masakriranje i interes kao paradigma društva u kojem se legitimnost osigurava nasiljem. Kome smo poklonili vjeru samo zato da se ne bismo morali mučiti spoznajom? Pravi i iskreni bog ne bi smio od nas tražiti da vjerujemo, nego bi morao inzistirati da znamo. A uče nas da je vrag taj koji je čovjeku ponudio spoznaju. Bog u svom kreacionističkom naumu, ako nas je radio na vlastitu sliku i priliku, nije uspio ne podleći taštini svakog stvoritelja koji jednostavno ne može dopustiti da mu djelo bude makar približno njemu samom, a kamo li ravno ili bolje. Zbog toga imam potpuno i neotuđivo pravo temeljito sumnjati u etičnost božjeg stvaranja kad nas je proizveo ili samo zato što je to mogao pa da se nakloni vlastitoj taštini ili je to napravio da bi nas upotrebljavao u neke nižerazredne svrhe. U oba slučaja odredio se već u startu oduzevši nam pravo na naše božansko ja, omogućivši životu vječnost tek u kontinuitetu, ali ne i u trajanju. U smrtnosti individualnog bog nas je slavodobitno minorizirao, čime je do krajnosti doveo našu deklasiranost u posrnuću potrebe za trajnim spašavanjem. Bogu sa zadnjom namjerom trebao je alibi, pa je smrt, u odnosu na božansku neprolaznost, automatizmom sugerirala čovjekovu krivnju, grešnost zbog koje je grob neminovnost, dok se spas isključivo može tražiti u pokornom i mazohističkom šikaniranju vlastite volje. No što je s drugim oblicima života mimo čovjekova, u čemu je njihov grijeh zbog kojeg su zaslužili isti kraj? Bi li pravi bog doista tako postupio sa svojim remek-djelom, bi li kreacionistički pothvat greškom previdio sve implikacije smrtnosti i bi li vrag u pristupu limitiranja smisla bio uvjerljiviji i logičniji laborant.

Ako je današnji svijet dio sveobuhvatnog božjeg plana, tu je previše zloćudnosti da bi se u njemu nazirala svetost. Zato mislim da se u boga kako je čovjeku koncepcijski opravdan još možda i može vjerovati, ali da se nikako ne smije vjerovati bogu. Zbog rizika da on to možda i nije. A što ako se pak pokaže da kreacionizam nije ništa više od morbidne šale, iz čega proizlazi da je život splet nevjerojatno besmislenih molekularnih okolnosti. U koju onda os, osim vlastite dobrote, da se čovjek pouzda? Nema više okomica osim naših karaktera, nema igranja skrivača i manijakalnog trčanja prema lažnom spasu, nema opravdanja i religijskih veletrgovina, nema uskrsne forenzike. Postaje nedvojbeno da smrt nitko nije pobijedio, čak ni Isus koji je možda tome, u dijaboličnoj teoriji aranžiranja krivca i žrtve, bio i najbliži, ali ne i dovoljno efikasan da bi i danas živio među nama. Vjerovati da je moguće pobijediti smrt začuđujuća je snaga u degradaciji božanskosti razuma. Uostalom, kako se unaprijed mogu otkupiti nečiji grijesi koji još nisu ni počinjeni i koliko je Isus na pretpostavljenom križu mogao biti djelotvoran u otkupu počinjenog kreacionističkog grijeha vlastitog stvoritelja. Naša konačnost seže mnogo dalje od križa. Naša konačnost jest vječna. Sva ta masovna potraga za višim smislom oko koje su se zgrčile filozofija, kultura ne može priznati da život i nema viši smisao.

Da je on jednostavno – život. U tom se slučaju i deset tisuća godina religije svodi na jednostavno i nemaštovito farbanje. Jaja.