Za svakoga od nas riječ “hvala” ima drugačiju dubinu, no svima je zajednički osjećaj koji želimo prenijeti, a to je zahvalnost. Kako bismo skrenuli pozornost i zahvalili svim vatrogascima na njihovim nesebničnim djelima i pozivu koji ne bira mjesto ni vrijeme, Kala, blaga negazirana prirodna mineralna voda, pokrenula je projekt “JEDNA KALA, JEDNO HVALA” kojem je cilj podržati dobrovoljna vatrogasna društva i zahvaliti im na njihovu nesebičnom radu. Kala će dobrovoljna vatrogasna društva podržati financijskom donacijom i zalihama flaširane vode, a projektu se možmo svi priključiti. Na svakoj boci Kale nalazi se kod koji možete skenirati i otići na stranicu jednakala-jednohvala.hr, gdje možete ostaviti poruku zahvale vatrogascima. Zajedno s Kalom, i mi zahvaljujemo svim vatrogascima diljem Hrvatske i kroz priče o njih četvero dočaravamo ovaj životni poziv.
Ako u šetnji Jakovljem ugledate privlačnu plavušu, najčešće u trenirci i tenisicama, zasigurno ne biste pogodili čime se bavi. Iako sportski odjevena, uvijek je našminkana i uređena. Kratka, moderna frizura, jednostavna je za održavanje, a pristaje joj savršeno. To je Barbara Kelner, članica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jakovlje.
Rođena Zagrepčanka metropolu je zamijenila životom u maloj općini podno sjevernih obronaka Medvednice. I nikad nije požalila.
– Kao djevojčica stanovala sam u blizini JVP Jankomir. Zvuk sirene za nas djecu značio je žurno okupljanje, pa na bicikle i potom, koliko je moguće, brže slijediti vatrogasna vozila. Uspjeli smo samo ako je neka intervencija bila vrlo blizu, a ako ne – onda bismo naše idole dočekivali kada su se vraćali u postrojbu. Znatiželjno smo promatrali njihovu opremu i sve nas je to podsjećalo na neke filmske priče. Nije u mojoj obitelji niti u susjedstvu bilo vatrogasaca, ali mene je to već tada privlačilo. Premda nisam puno pričala što bih željela biti kad odrastem, u srcu sam već znala da bi vatrogastvo bilo idealno za mene. No kad bi to govorila djevojčica u nekim formativnim godinama, ne bi tada baš naišlo na odobravanje. Ali, kada nešto doista želiš – uspjet ćeš – kaže nam 41-godišnja Barbara i nastavlja:
– "Kockice" mog životnog puta počele su se slagati kada su u tvornici u kojoj sam radila tražili dobrovoljne vatrogasce. Prijavila sam se. Polazila sam potrebnu obuku, uspješno je završila i ostvarila cilj. Bilo je to prije sedam godina. Trenutačno sam dočasnica u svom DVD-u Jakovlje. Članovi su i moj suprug Kruno te mlađa kći, koja je u sastavu vatrogasne mladeži. Jabuka ne pada daleko od stabla, nije li tako?
Što vam je najteže i koja vam se intervencija urezala u pamćenje?
– Počeci su uvijek najteži, a meni su bili i teži nego drugima jer smo suprug i ja zajedno bili na intervencijama. Djeca su ostajala sama kod kuće i trudili smo se da naše kćeri ne osjete da mi idemo spašavati ljude i imovinu, jer nije to bezopasno, a nismo željeli da se djeca boje za nas. No, s vremenom su se navikle da mama nije trgovac ni učiteljica, već da u svakom trenutku može biti pozvana i u rekordnom roku otići u DVD. Bio to praznik ili nedjelja, rana zora ili kasno navečer. Nema pravila. Samo u tim počecima propitkivala sam se ponekad jesam li donijela dobru odluku jer bih mirnije živjela da radim nešto drugo. No onda to ne bih bila ja. Ja ne odustajem. Iza mene je sad već ne tako malo godina u vatrogastvu, ali i brojne intervencije od kojih su neke bile doista opasne. Kad krenete u "akciju" ne razmišljate o tome što bi vam se moglo dogoditi, svi mi imamo neko "zrnce ludosti", podosta hrabrosti, a mene u najtežim trenucima vodi vjera. Jer, kad je intervencija gotova, požar smo ugasili, a ljudima je ostalo zgarište. Teško je i zamisliti kakve sve emocije proživljavate. Zauvijek mi se usjeklo u pamćenje kad smo bili pozvani zbog požara štale u kojoj je bila stoka. Ne želim niti razmišljati o tome.
No naš poziv ima nebrojeno lijepih dana i događanja kada smo spasili i ljudske živote i imovinu. Meni je najdraže naše zajedništvo jer svi smo tu jedan za drugoga. U svakom trenutku. Zajedno prolazimo i dobro i loše, poznajemo se kao da smo prava obitelj. Tim koji može sve. Jer, naš posao je zapravo poziv i može se uspješno obavljati samo ako smo prava, uigrana ekipa. A mi to jesmo – naglašava Barbara.
Kakvi su vam planovi? Ostajete li u vatrogastvu?
Naravno. Tu nema nikakve dileme. Svakodnevne vježbe su potrebne i meni je to način života. Kondicija i fizička sprema neophodne su jer inače ne bi bilo moguće nositi svu potrebnu opremu. Nije lako na leđima nositi izolacijski aparat, ali kad se nađete oči u oči s vatrom, proradi taj adrenalin uz koji ne osjećate više nikakvu težinu tereta. A vatrogastvo je za mene neka "potkožna, neizlječiva infekcija". Zato su svi moji ciljevi podređeni tome – svakodnevni rad i vježbe, naravno, edukacije i stalna osposobljavanja za sve što me čeka u budućnosti. Sretna sam što imam razumijevanje obitelji, članica sam kolektiva u kojem se mogu osloniti na svakog kolegu. Jer, kako su me odlično prihvatili na samom početku, ista je priča i danas. Sve dijelimo i sretna sam da sam dio te sjajne ekipe. Mi smo pravi "dream team" – istaknula je Barbara Kelner.
Sadržaj donosimo u suradnji s Kalom.