Možemo li mi iseljenici, jer i ja sebe tako već nazivam nakon gotovo devet godina provedenih u New Yorku, biti spremni na sve što nas očekuje kad se vraćamo u Hrvatsku ili godišnji odmor provodimo u svojoj zemlji. Nostalgija čini svoje, emocije su snažnije kad se putuje kući i kao da u kratkom ljetnom razdoblju želimo nadoknaditi sve ono propušteno u domovini. Neki se nikad potpuno ne opuste živeći u izvandomovinstvu jer je njihov racionalni dio u jednoj državi, a emocionalni u drugoj pa nisu rijetki i obiteljski raskoli zbog suprotnih želja za povratkom ili donošenjem odluke o stalnom boravku u novoj sredini.
Koliko sam već puta napisala da su iseljenici spremni opraštati mane iz političkog i državnog sustava i žele svoju Hrvatsku vidjeti ljepšom, najboljom, jedinstvenom. To je tako kad se misli srcem! Zatvaraju oči pred mnogim nepravilnostima i nepravdama jer život u uređenim demokratskim sustavima potvrđuje da je proces stvaranja države i njena pravnog, socijalnog i upravnog sustava dugotrajan. Možda je sve to psihološki razumljivo i prihvatljivo kad znamo da se nekoliko tjedana odmora u Hrvatskoj ne želi previše trošiti na probleme te se želi to dragocjeno vrijeme provesti u pozitivnom ozračju, bez napetosti i razbijanja glave što bi se moglo napraviti da nam svima brže bude bolje.
Istina je da su mene upravo iseljenici, najprije oni u Australiji, a potom i naši iz zajednice u Americi naučili još više voljeti i poštovati svoju domovinu, ali nisu me uspjeli uvjeriti da trebam biti tolerantnija prema pogreškama, a pogotovo me nikako ne mogu nagovoriti da praštam jer, eto, svagdje ima loših ljudi ili neugodnosti koje nas zateknu ljudski ili profesionalno. Stoga ja ne mogu oprostiti, a nisam bila ni spremna na ono što mi se dogodilo prije nekoliko dana.
U moju kuću u Bibinju kod Zadra provalili su u noćnim satima, kažu, narkomani. Nije me bilo nekoliko sati, očito su pratili moje navike i iskoristili noć da bi, razbivši vrata, ušli u moj hrvatski dom, jer samo sam ljeti s obitelji u našoj zemlji. Ukrali su osobno računalo, nakit i niz meni dragih osobnih sitnica koje će najvjerojatnije pokušati unovčiti za jedan ili dva heroinska šuta, za drogu, bez koje ti ovisnici ne mogu živjeti. Kemija koja vlada njihovim mozgom, sigurna sam, ne može spoznati da su me povrijedili, ne samo otuđenjem mojih privatnih predmeta nego više od svega toga činjenicom da su se odlučili provaliti, eto, baš u moj dom, dirati svojim prljavim rukama moje stvari, zavirivati u ormare i pretraživati moje dokumente, narušiti intimnost mog prostora koji je za mene hrvatska oaza.
Mjesto kojem se vraćam nakon naporne i duge newyorške godine, gdje prikupljam energiju za novi odlazak... Više od slike razbacanih stvari i otrgnutih žica gdje je stajalo osobno računalo na kojem sam te večeri trebala pisati i ovu kolumnu, zaboljela me i preplašila improvizirana slika u mojoj glavi tih likova koji su samouvjereno, kao da na to imaju pravo, odlučili ući u moj život i otimati od njega nešto što nije njihovo. Istina je da čovjek dok mu se takvo što ne dogodi ne može do kraja razumjeti bol što mu je nanose ovisnici koji kradu naše stvari da bi ublažili svoju narkomansku ovisnost.
Nisam jedina, i mnogim se drugima tijekom ljeta događa slično. Ostala su uvjerenja da iseljenici imaju punu kuću dolara ili eura te da je njima lako zaraditi pa ih se može i pokrasti. Nakon ovog iskustva želim još više pisati i pomoći ljudima i političarima poput Ruže Tomašić koju panično upozoravaju da je droga jedan od najvećih hrvatskih problema. U malim mjestima kao što je Bibinje, gdje svatko svakoga zna, tu bi pošast trebali brže rješavati. Uz pomoć policije, čijim sam odnosom i profesionalnošću oduševljena. Pridružujem se anketama koje potvrđuju da im građani vjeruju. Meni su bili bolji od newyorških plavaca!