Vratite se u Hrvatsku kao Branko Lustig!

Za naš život, za naše dileme, probleme, ali i nezadovoljstva više nitko od vanjskih čimbenika nije kriv: možda smo ponekad sami sebi najveći neprijatelji, jer smo izgubili povijesne mjere kritičnosti umjesto da vjerujemo u ljepotu svoje zemlje, generacije koje dolaze, sposobnost ljudi kojima treba pružiti priliku da dorastu svim izazovima i opasnostima koje nude nove europske zajednice.” To nisu riječi nekog hrvatskog političara, povjesničara ili vidovnjaka.

Te je mudre rečenice izgovorio oskarovac Branko Lustig, najistaknutiji predstavnik hrvatske filmske umjetnosti u svijetu nakon što je početkom tjedna primio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za dugogodišnje društveno djelovanje na dobrobit Hrvatske te promidžbu hrvatske kulture i umjetnosti.

Koliko je Lustig zadovoljan što hrvatski državni vrh od Pantovčaka, Banskih dvora do medija i javnosti poštuje njegov profesionalni uspjeh u svijetu gdje nikada nije zatajio iz koje zemlje dolazi čulo se sve do Hollywooda i hrvatskih iseljeničkih zajednica širom Amerike.

Ono što se može iščitati iz Lustigovih riječi koje bi naši političari trebali pročitati više puta poruka je da smo za većinu naših problema sami krivi te da ih se ne može rješavati optužbama, prozivanjem i prebacivanjem krivnje s jednoga na drugoga vrteći se u začaranom krugu te da moramo pokušati iznova zavoljeti našu zemlju i vjerovati da mladi koji dolaze i polako pripremaju smjenu generacija nisu destruktivci ili neznalice, nego sposobni ljudi, nadajmo se bolji od nas. Još je puno uspješnih Hrvata širom Amerike koji su u svojim profesijama poznati i cijenjeni poput gospodina Lustiga u filmskoj industriji.

Sve bi ih trebalo okupiti na druženju u Zagrebu i pozvati ih, odnosno stvoriti profesionalne uvjete da se vrate u Hrvatsku barem na šest mjeseci svake godine, ako se već ne mogu potpuno preseliti poput dr. Danice Ramljak koja je ostavila sve u Washingtonu i prihvatila vodstvo Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Premijer Sanader često na susretima s iseljenicima u New Yorku na pitanje zašto ne pozove hrvatske znanstvenike i uglednike da se vrate u zemlju odgovara “da je poziv stalno upućen, ali da je svjestan da im se u domovini ne mogu ponuditi primanja i nagrade za rad kakav imaju u Americi”.

Hrvatska bi trebala organizirati sponzorske fondove za takve ljude kao što nagrađuje sportaše koji je promoviraju sportskim uspjesima. Uglednici poput Lustiga, Ramljak, Damaške i niza drugih nisu nam potrebni samo zbog vrhunskog znanja u svojim strukama nego i zbog načina na koji promišljaju i vole Hrvatsku, zbog njihove vjere da Hrvatska ima perspektivu i da nije uzaludno potruditi se oko nje. Profesorica dr. Hedvig Hricak jedina je Hrvatica s diplomom Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja je stalna članica Američke akademije za znanost. Živi i radi u New Yorku gdje je predstojnica odjela za radiologiju u najboljoj američkoj onkološkoj bolnici Memorial Sloan Kettering.

Prije šest godina pokrenula je akciju izobrazbe hrvatskih radiologa i drugih specijalista u New Yorku. Objavila je 19 knjiga, članica je brojnih svjetskih instituta za radiologiju, dobitnica počasnog doktorata Sveučilišta Ludwig Maximilijan u Münchenu i dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Puno je hrvatskih pacijenata spašeno njezinim angažiranjem i pomoću. Takvi stručnjaci znali bi se, kao što gospodin Lustig pametno zaključuje, “bolje nositi s izazovima i opasnostima koje nude nove europske zajednice”. Ili zašto njih, za početak, ne proglasimo ambasadorima turizma?