Za Lojzekovu stoticu - nama jedinica!

Ne bum se valjda ponovo ispričaval glumačkom bardu Špiri Guberini, proslavljenom Lojzekovom filmskom “Očenašeku”, koji me točno prije deset godina zabrinuto upital da kak je to moguće?! Iako mi je bilo jasno da pitanje nije osobno, ja sam ga osobno shvatil. I dal si truda da, makar i s malim zakašnjenjem, u novinskoj kolumni jedini obilježim okruglu stotu obljetnicu rođenja Vjekoslava Majera Lojzeka (rođen 27. travnja 1900.).

Naravno, nisam propustil zbog takvog kulturnog propusta i sramote spočitnuti cjelokupnoj zagrebačkoj kulturnoj javnosti. Pogotovo Hrvatskom društvu književnika koje se svom dičnom članu ni jednom javnom riječju nije udostojalo zahvaliti za sve nas koji smo na njegovim književna djelima odrasli. A i sada u povodu upravo navršene 110. godišnjice Lojzekova rođenja, na žalost, ista slika bez tona. Pisac već spomenutog “Očenašeka”, “Plinske starinske” ili “Dnevnika malog Perice” (predložak Golikovu filmu “Tko pjeva ne misli”) intimus je svakom ne samo načitanom nego i medijski nakljukanom građaninu.

Pogotovo Zagrepčanu, kojem je svojim poetskim bojama ocrtao i približio grad njegovih djedova. Stari Zagreb, gdje je i sam rođen. Vjekoslav Lojzek Majer (otac Zagrepčanin, majka Bečanka) rođen je na uglu Mesničke i Streljačke, u visokoj prizemnici višestruko zapisanoj u kulturnu povijest grada. U njoj je dvadeset i pet godina ranije rođena slavna glumica Ljerka Šram. A u odvjetničkoj kancelariji Šramičina oca u toj gornjogradskoj ugaonici svoju pravničku službu obavljal je Ante Kovačić i tu dovršil roman “U registraturi”.

Nije onda ni čudno da se iz Lojzekove poetske duše napalila antologijska pjesma o staroj lanterni na Griču, budući da mu je upravo ta “plinska starinska” bila jedna od najranijih vizura iz najbližeg gornjogradskog susjedstva. Iako je dosta godina taj “Zabrinuti  Evropejac” proboravil u Beču, ni u jednom trenutku nije prestal misliti i pisati o Zagrebu, napisavši, uz ostalo, i knjigu zagrebačkih feljtona “Osamljenji čovjek u Tingltanglu”. A najljepša moguća nagrada za to zagrebačkom je piscu i boemu ime  “najpoetičnije” birtije u gradu – “Tingltangl”. Onih nekoliko stuba silaska u starogradski podrum na sredini Mesničke šezdesetih i sedamdesetih prošlog stoljeća za mnoge Zagrepčane predstavljalo je malo bohemsko carstvo, u kojem se za svog cenera svatko mogao osjećati carem.

A kak i ne bi kad pokraj njega za ogoljelim stolom od tvrdog drva sjedi ne samo Lojzek Majer nego i Gustav Krklec, Salih Alić, Berislav Nikpalj, Josip Sever, Ružica Orešković i ostala poznata pjesnička i boemska imena. Vjekoslav Majer, pjesnik “Plinske starinske” i starog Griča, pod stare dane stanoval je u Novom Zagrebu, u onim limenim “škatulama” od Zapruđa. Tu sam ga imao čast pohoditi i tu mi je ispred svog prizemnog prozora izvolio objasniti kak poezija ne stanuje ni u starom ni u Novom Zagrebu, nego u pjesniku, u njegovoj duši, srcu i iskustvu. Isto kao što naš Lojzek generacijama stanuje i stoluje u nama. I red je da mu bar obilježimo okruglu obljetnicu.