Zaborav naš svagdašnji

Jeste li zapazili da se slučaj Brezovica vratio u javnost? Vjerojatno niste. Iskreno govoreći, ne bih ni ja zapazio, da mi nije pomogla koincidencija. Ovih dana zatrebao mi je podatak iz nekih starih novina, pa sam otišao u Sveučilišnu knjižnicu i naručio uvezane komplete dnevnika i tjednika. A bile su to tiskovine baš iz onoga vremena kad je slučaj Brezovica bio aktualan. I, ostao sam šokiran. Jer taj su slučaj najavljivali pedalj visoki naslovi, članci su se protezali preko nekoliko stranica, izjave su davali i najugledniji ljudi i najveći stručnjaci, svatko je morao zauzeti stav. Ukratko, izgledalo je kao da se radi o biti ili ne biti.

A danas? Danas cijela priča više nikoga ne zanima. Mi se, naime, prema stvarima od javnog interesa ponašamo kao djeca prema kolačima. Ako dijete pustite da jede kremšnita koliko hoće, ono će se tako nabubati da će mu biti zlo, pa više nikad u životu neće moći kremšnite ni pogledati. A tako je i s nama: toliko smo se bavili tim slučajem Brezovica, toliko smo se oko njega emocionalno angažirali, da nas on sad naprosto odbija.

Tako sam zaključio da se naš javni život zasniva na zaboravu. Evo zašto: u današnjim novinama naslovne su stranice jednako gromoglasne, jednako panične kao i one u doba slučaja Brezovica, samo što su to sada neke sasvim druge teme. Sad su najvažnija stvar na svijetu događaji u Leksikografskom zavodu ili predizborne kadrovske križaljke. Između onoga prije i ovoga danas nema nikakva kontinuiteta, teme dolaze i prolaze, i sve je tek bezglavo vrludanje.

Jer, kod nas se pitanja ne rješavaju, nego se umjesto toga otvaraju uvijek nova pitanja, dok se stara zaboravljaju. Ako se povremeno i vrate, mi ih potisnemo u podsvijest, kao tu Brezovicu. Zato i imamo toliko nerazriješenih dvojbi o osobama i zbivanjima, zato imamo toliko gnjavaže s vlastitom poviješću. Kao da se svakoga jutra iznova rađamo, nama ništa nije trajno, trajan je samo intenzitet kojim se bavimo svagda novim problemima.

To je i razlog što ni sadašnjost ne znamo procijeniti i njome ovladati. Kad bismo pamtili kako smo se prije dvije godine pjenili oko neke dileme, i kako je ta dilema potom pala u zaborav, uzimali bismo i nove događaje mirnije, sa sviješću da će i njih vrijeme pomesti. Ali ne, mi se uvijek iznova strahovito uzbudimo, pa vičemo, svađamo se, vrijeđamo, da bismo već sutra od svega digli ruke i okrenuli histerizirati oko nečega drugog.

Tako me je pomalo prošla volja da čitam stare novine. Pogotovo zato što sam u jednima od njih naišao i na neki svoj tekst. Brzo sam okrenuo stranicu, da ne bih vidio kako je i mene još nedavno opsjedalo nešto na što sam do danas posve zaboravio.