Zaboravljeno iseljeništvo

Predsjednički su izbori pred vratima, a za koga će glasovati hrvatsko iseljeništvo? Kažu neki među njima, HDZ je siguran kod naših vani, svih ovih godina na svim izborima ta stranka dobiva uvjerljivo najviše glasova naših iseljenika.

Takva su predviđanja i za glasovanje o novom predsjedniku države, ali se nagađa da bi ovaj put dio tog izbornog kolača HDZ-u vani mogao uzeti Milan Bandić, baš kao što će mu to isto uzeti i kod kuće. Ne bi to bilo čudno kad se zna da Bandić ima veliku naklonost tog dijela biračkog tijela, ali i HDZ je nekako zamro u pitanju hrvatskog iseljeništva, kao da ga se nekako srami, kao da mu više nije toliko važno. Kako se malo „priča“ o Franji Tuđmanu kojemu inače mnogi hadezeovci mogu zahvaliti za svoje karijere, tako se šutke prelazi i preko Hrvata u inozemstvu. Sramežljivo se pred njima pojavio i Primorac, pa Vidošević...

Nikako ovdje nije riječ o Hrvatima u BiH kojima se pokušava dodvoravati i Ivo Josipović, pa čak i Vesna Pusić, jer sad je važan svaki glas, pa treba zaboraviti na svoju dojučerašnju politiku prema tim istim ljudima. Riječ je, dakako, o našim ljudima razasutim diljem Europe i svijeta, ali ponajviše u zapadnoj Europi. U Njemačkoj, primjerice, o Andriji Hebrangu među Hrvatima se gotovo ništa ne može čuti. Oni koji će za njega glasovati više će glasovati zbog HDZ-a, a manje zbog njega. Više se priča o Bandiću i njegovim šansama, posebice ako uđe u drugi krug. Istina, HDZ je jedini uspio napraviti svoju mrežu vani, HSP je gotovo propao, za DC se više ne čuje, a ostali baš ništa! No, je li to dovoljno?

HDZ kao da je smetnuo s uma koliko je važno iseljeništvo. Kao da su zaboravili koliko je ono bilo za tu stranku presudno na predsjedničkim izborima prije pet godina.

HDZ bi doživio veliku sramotu i teški debakl da nije bilo iseljeništva. Jer, tek su njegovi glasovi presudili da tada u drugi krug sa Stipom Mesićem ide Jadranka Kosor, a ne Boris Mikšić. Da je otišao Mikšić, bila bi to tragedija za tako veliku stranku, a za Jadranku Kosor velika mrlja u političkoj karijeri. Ovako se našla u drugom krugu, u izborima u kojima i nije mogla dobiti više, nije mogla pobijediti Mesića jer ni stranka baš posve nije bila uz nju.

Kao što i sad stranka nije posve uz Hebranga, pa neki već tumače da je to čak i „prokletstvo“ HDZ-a, jer stranka nije bila ni uz Matu Granića 2000. godine, tako da bi se lako moglo dogoditi da i ovaj put ostane bez „svoga“ predsjednika i idućih pet godina, kao i dosadašnjih deset.

No, i iseljeništvo je umorno od politike, baš kao i mi kod kuće. Nema više onog prijašnjeg poleta, sve je manje zajedništva, ljudi su sve više otuđeni, a najviše od svega razočarani su hrvatskim političarima, posebice aferama koje se sve više otkrivaju.

Razočarani su što se u državi tijekom godina razgranao toliki lopovluk koji nije sankcioniran, nego se tek sad, kad nas je pritisnuo Bruxelles, počelo nešto čistiti. To razočaranje najbolje se očituje u broju birača koji su se prijavili za glasovanje po našim generalnim konzulatima.

Iako, primjerice, u Njemačkoj, žive i rade deseci tisuća Hrvata, po pojedinim konzulatima prijavilo ih se samo tisuću i nešto! Dakako da će dio ići glasovati u Hrvatsku, ali sigurno neće ići svi.

Revoltirani su iseljenici i stalnim naklapanjima aktualnog nam predsjednika Stipe Mesića koji je često ponavljao da se glasovanje mora omogućiti samo onima koji u Hrvatskoj plaćaju porez. A što je s našim ljudima vani koji u zemljama u kojima rade plaćaju porez, šalju i velike novce kući, ali u Njemačkoj ili Austriji nemaju pravo glasa jer nisu državljani tih zemalja? Zar se njih treba odreći i prepustiti ih nikome, da nemaju svoju zemlju, da nigdje ne mogu ostvariti svoje biračko pravo? Jedna je to od velikih Mesićevih nesmotrenosti, i ne samo njegovih.