Evo zašto nije čudno da ljudi hoće “veliko” kad Bandić kaže “malo”

Cvjetni, Britanac, Središće, Sopot, Kajzerica, Savica, Blato... Zagrepčani posljednjih mjeseci prosvjede na kojima se bune protiv intervencija u javni prostor organiziraju gotovo jednako brzo kao što ih Grad i investitori najavljuju. Primjedbi građana je puno, a sve su u potpunoj suprotnosti s početnim zamislima Grada. Gdje je Grad predvidio beton, građani žele zeleno. Gdje građani žele veliko, Grad je predvidio malo...

Ovaj odnos psa i mačke iz dana u dan sve je gori i postavlja se pitanje koje je rješenje. S jedne je strane točno da ne može svatko odlučivati o prostornom uređenju te da nema svatko dovoljno znanja o arhitekturi i urbanom razvoju. Građanima se zamjera da koče razvoj jer ga ne razumiju i da se bune protiv svega novog. Pa čak su se i stanovnici Pariza krajem 19. stoljeća bunili protiv Eiffelova tornja nazivajući ga ruglom. No činjenica da nemaju svi građani dovoljno znanja ne znači da ne mogu sudjelovati u odlučivanju te da treba ignorirati njihove želje. Posebice u situaciji kada se ne zna tko odlučuje. Jer gotovo su sve prostorne intervencije u posljednje vrijeme obavijene velom tajni. Umjesto da se provode javni natječaji, poslovi se individualno ugovaraju, protiv čega se čak i struka pobunila. Hrvatska komora arhitekata poslala je, podsjetimo, pismo gradonačelniku u kojemu ističe ovaj problem.

Stoga je svaki od održanih prosvjeda građana zapravo pokušaj da se čuje i njihov glas. Svaki je prosvjed vapaj za transparentnošću jer, ako se već građanima govori da o prostornom uređenju mora odlučivati struka, oni moraju znati tko je ta struka i s njome imaju pravo postići razmjenu ideja i mišljenja. Ništa se ne može napraviti na silu, a kamoli uređivati javni prostor. Jedini je rezultat toga stvaranje mita o “gradonačelniku-arhitektu“, kako ga građani nazivaju na prosvjedima, koji grad kroji prema vlastitim idejama. Zagrepčani u svom gradu žele dijalog, a ne njegove monologe, i to je ono što prosvjedima traže. •