Svijet sam ugledao po završetku rata pri kraju studenoga u Bistričkoj ulici 4, na zagrebačkoj periferiji Gornje Svetice. Između Svetica i Željezničarske kolonije Maksimir nalazila se livada koju su zvali Bajer zbog depresije nastale iskopom gline potrebne za neku ciglanu(...).
Voda se na zagrebačkoj periferiji donosila u metalnim pocinčanim posudama koje smo zvali hamperi, a ulijevala se iz javnih pumpi razmještenih po pravilnim udaljenostima duž zagrebačkih ulica. U dvorištima udaljenima od glavne ceste bile su ručne pumpe za vodu, a neke kuće, umjesto električnih žarulja rabile su još petrolejke. I tako rođenjem u samo svitanje novoga poretka nadolazeće narodne radničke vlasti počeo je život naše generacije i mojih suputnika u tim tmurnim poslijeratnim godinama prožetim za većinu građana siromaštvom, bijedom i nesigurnošću.
Od 1945. pa sve do 1953. još se u Zagrebu hapsilo, sudilo i strijeljalo tzv. narodne neprijatelje po revolucionarnoj metodi bez odvjetničke pomoći, a tek je nakon te godine dopušteno odvjetnicima razgovarati prije izricanja presude. Dakle, ljudska prava bila su visoka, ali samo za odabrane.
Slikar Antun Mateš, koji je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1969. u klasi Miljenka Stančića, tako je slikovito opisao svoj kvart i život u poslijeratnom Zagrebu u knjizi “Šezdesete u Zagrebu” koju je izdao Večernji list. Knjiga koja govori o životu njegove generacije nije samo sentimentalna priča o odrastanju u sirotinjskoj četvrti, nego i svojevrsna kronika o svemu važnom što je njega i njegovu generaciju okruživalo i formiralo u Zagrebu, Europi i svijetu u filmu, glazbi, zabavi, medijima, sportu, politici, tehničkim dostignućima...
Uz knjigu “Šezdesete u Zagrebu” kao dar dolazi i grafika “Park Zrinjevac” koju je za čitatelje Večernjaka nacrtao autor, koji je bio i istaknuti sportaš – hrvač grčko-rimskim načinom.
Na zagrebačkim stranicama Večernjak će u nekoliko nastavaka donositi zanimljive dijelove Mateševih “Šezdesetih u Zagrebu”. U prvom nastavku donosimo njegovo sjećanje na život dječaka u sirotinjskoj četvrti.
– Nosili smo cipele što duže pa ih se stoga popravljalo ili tumplalo. A na pohabane potplate postolari su stavljali kožne zakrpe pojačane zakovicama zvane špic-pleh. Dječje zabave bile su nogomet loptom krpenjačom, koju smo napikivali između od dasaka sklepanih šupa, plotova ili kotaca gdje se hranilo pajceke. U većini stanova, umjesto parketa hodalo se po drvenim podovima od posloženih dasaka koje je mati jednom tjedno ribala ribaćom kefom i lukšijom, a poslije bojila žutim anilskim toom.
Rublje se iskuhavalo u velikim loncima i pralo domaćim sapunom spravljenim od laguštajna i onda mukotrpno trljalo na rifljači... U trafikama se prodavalo cigarete na komade, s nazivima planina, gradova ili rijeka – Durmitor, Opatija, Zagreb, Drina i najgore, zagušljive Ibar i Drava – prisjeća se Mateš poslijeratnih godina u knjizi “Šezdesete u Zagrebu”.
Ekonomski fakultet na kraju ulice Socijalističke revolucije. Nije se puno pomakao:))