Zagrebačka apokalipsa

Za vrijeme drugog pastoralnog posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. poručio je Hrvatima: “Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje riječima 'Lijepa naša domovino’. Kako u ovim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnost poštovanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku?” Samo desetak godina poslije,  Zagreb kao da je zahvatila apokalipsa.

Obiteljske kuće tonu u zemlju, iz podzemnih dubina nadire voda i prijeti čovjeku, ljudima iz slavina teku otrovi... I nikom ništa. Barem zasad. Sveprisutni gradonačelnik Milan Bandić hvata se za glavu, zdvajajući na najnovijemu klizištu u Kustošiji, gdje su se dvije kuće opasno nagnule prema rupetini iskopanoj u brijegu kako bi u njoj niknula urbana vila: “Bože moj, što nam se to događa...”

A ne bi trebao zdvajati, trebao bi znati da je apokalipsa na zagrebački način samo dramatična slika prezira koji investitori udruženi s političarima i birokratima na svim razinama pokazuju prema prostoru u kojemu živimo i ljudima koji su im se zatekli na putu. Novac je njihovo božanstvo, i većina će mu služiti bez obzira na kolateralne žrtve. Kustošijansko klizište i golema trnjanska jama otkrivaju naličje pravne države. U nekim segmentima života – recimo, u građevinskom biznisu – ona ne znači gotovo ništa.

HEP je šezdesetak ljudi pretvorio u beskućnike gradeći monumentalnu građevinu među starim kućama u skučenom prostoru, i to – mimo dozvole. Zaštićeni imenom moćne državne kompanije, svi sudionici te gradnje u hodu su mijenjali projekt ne vodeći računa o upozorenjima stanara da su na tom prostoru podzemne vode.

Građevinskom poduzetniku koji je planirao zaraditi od prodaje stanova u zelenoj Kustošiji, pak, inspekcija je zabranila nastavak radova i naredila da radi zaštite kuća koje se nalaze iznad gradilišta, na vrhu izglodanoga brijega, napravi potporni zid. On je to obećao, ali, naravno, nije napravio. I da nije pala jaka kiša, pa dodatno ogulila zemlju s brijega, da zbog toga nisu počele kliziti kuće, zbog čega je deset ljudi evakuirano, niti bi inspekcija provjeravala poštuju li se njezine naredbe niti bi se gradske pitale što je s tim slučajem.

Jednome je građevinskom poduzetniku, pak, sud naredio da sanira klizište na zagrebačkom Vrhovcu, koje je pokrenuo bahatim presipanjem stotina tona zemlje, iskopane na gradilištu susjednih zgrada, na obronak ispod ceste. Odron je uništio komad lijepe gradske šume, iščupana su stabla mjesecima ležala poput leševa, da nova narastu dvadesetak metara u visinu trebat će godine, u opasnosti su bile i kuće u podnožju – i nikom ništa. Poduzetnik se oglušio na sudsku presudu, klizište je u međuvremenu zaraslo u šipražje, pravna je država ponižena, ali kao da nikoga, pa ni nju samu, za to nije briga. Ako susjedi ne dižu prašinu, ni gradske ni državne službe neće se više time baviti.

Zagreb i Dalmacija, kao najprofitabilniji prostori u “Lijepoj našoj domovini”, koja se dojmila i Ivana Pavla II., već su dugo pod okupacijom građevinskih poduzetnika.

Poduzetnički interes za ostvarivanje profita je, naravno, legitiman. No, paradoksalno je da se tom interesu klanjaju javne službe koje postoje zbog građana i koje građani plaćaju. Ne treba se gradonačelnik Bandić – niti ijedan drugi gradonačelnik, župan, ministar graditeljstva, inspektor ili urbanist – obraćati Bogu. Za devastaciju prostora i ugrožavanje ljudi nije odgovoran Svevišnji, nego svi oni, jer godinama zatvaraju oči pred graditeljskom stihijom koja osvaja svaki dostupni centimetar. Tko zna, možda poduzetnici ipak plaćaju bolje od građana. Možemo očekivati da će nas o tome izvijestiti Bruxelles.