ZERP i suverenost vezani su ritualno

Malo je tema koje u javnosti toliko dugo, premda s prekidima, izazivaju toliko uzbuđenja kao što je to slučaj sa Zaštićenim ekološko-ribolovnim pojasom (ZERP-om). Ponajprije, u javnosti jedva da se doista zna o čemu je riječ (čak, nerijetko, i među onima koji ovu, gotovo magičnu riječcu počesto rabe). Najbolje se to iskazuje činjenicom da većina javno-govornika ZERP takorekuć ritualno povezuju sa suverenošću. Od ribarskih zastupnika, do onih saborskih, od vladinih funkcionara do “ljute” oporbe, konsensus (i opet) kao da je prešutno uspostavljen: “ne damo naše more!”.

Na pitanje: komu to ne damo naše more, odgovor je bjelodan: nikomu, dakako. Jer, ne radi se samo o danonoćnoj ugrozi perfidnim manevrima čitavih flotila slovenskih (ratnih, ribarskih i trgovačkih) sandolina; ima, jasno je, i drugih kandidata – Mlečićima nije, izgleda, dovoljno višestoljetno haranje našom obalom Jadrana, sada se (kao Talijani) pojavljuju opet, itd.

A zapravo, mitski ZERP obuhvaća morski prostor Jadrana, od vanjske granice teritorijalnoga mora u smjeru pučine do crte razgraničeu00ADnja epikontinentalnog pojasa uspostavu00ADljene Sporazumom između SFRJ i Italije iz 1968. godine.

Površina mu iznosi 23.870 četvornih kilometara; u tom je pojasu Hrvatska proglasila suverena prava istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim prirodnim bogatstvima voda izvan vanjske granice teritorijalnog mora, te jurisdikciju nad znanstvenim istraživanjem mora, kao i zaštitom i očuvau00ADnjem morskoga okoliša. Ovaj pojas ostaje, međutim, morskim prostorom u kojemu sve države uživaju međunarodnim pravom zajamčene slobode plovidbe, preleta, polagau00ADnja podmorskih kabela i cjevovoda i druge međunarodnopravno dopuštene uporabe mora.

U pravnome pogledu riječ je, dakle, o ispunjenju odredbi Ustava (čl. 2, st. 3) koje govore o “morskim područjima i podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima”. Radi se, naime, o zaštiti i razumnome korištenju resursa koji se nalaze u moru (i na dnu). Za to pak Hrvatska danas nema ni opreme ni planova (ovih je dana postao očit nedostatak čak i elementarnih planova zaštite u slučaju brodskih havarija, da se o kompleksnijim problemima i ne govori).

Namjesto pripovijedanja o ugroženoj suverenosti valjalo bi zato – prvo – sagraditi brodove kojima bi se (razumno) koristilo ono što more pruža, te one koji bi priječili da se to zbiva na nerazuman način (što se ne odnosi nužno samo na strance). Dok toga nema, more će koristiti pretežito talijanske ribarice, a sprečavat će ih moći (eventualno) samo talijanska obalna straža. Dok toga nema, najpametnije je stoga postići sporazum sa susjedima da – i u vlastitu interesu – čuvaju (i svoj) Jadran jer Hrvatska to – barem još neko vrijeme – ne može (uglavnom stoga što su se njezine vlasti – prema običaju – koncentrirale na simboličke pravne norme ne brinući se odveć o materijalnim uvjetima za realizaciju njihova sadržaja).

ZERP je, eto, zgodna prijeizborna tema – na samo spominjanje ugroze suverenosti ili najezde SS-a (slovenskih sandolina) hrvatska krvca lako proključa. No, sve se ovo zbiva u razdoblju (dugo željenoga) pristupanja Evropskoj uniji, u kojoj – da se ne zaboravi – nužno dolazi do zbiljskoga gubljenja (dijela) državne suverenosti.