Život u zemlji kukavica

Hrvatska je zemlja kukavica. U njoj žive srednjoškolski profesori koji su bili u stanju učenike gurnuti na ulicu jer sami nisu imali petlje reći što misle o državnoj maturi. Ravnatelji srednjih škola u strahu od ministra pogurali su srednjoškolce jer, prihvati li se prijedlog da ministar ponovno amenuje izbor ravnatelja, mogao bi se Primorac možda sjetiti tko je ono bio protiv državne mature pa ne bi bilo zgodno.

I sveučilišni profesori su se kukakvički skrili iza studenata. Dok oni po zakucima fakultetskih hodnika govore o neostvarivosti Primorčevih ideja, studenti su trebali pasti u reformsku crnu rupu i biti žrtvovani za neki plusić u pregovorima s EU.

Istina, sveučilišna se zajednica busa u prsa da je autonomna, tamo sjede neki cijenjeni i ugledni ljudi koje ministar navodno ne može niti postaviti niti maknuti, ali nije im palo na pamet prosvjedovati javno i masovno protiv neprovedivosti “bolonje”. Možda baš oni sutra napišu neki udžbenik za koji ministar odobrava novac, a možda ih pozove i u svoj stručni tim, ako ne budu previše halabučili.

I dok austrijski premijer naređuje svim svojim ministrima da pročitaju “Teoriju neobrazovanosti” bečkog profesora Konrada Paula Liessmanna kako bi shvatili koji su dometi, pogreške i propusti modernog sustava obrazovanja i koje su njegove reperkusije na cijelo društvo, hrvatski premijer uspio je kukavički prešutjeti pad dviju najznačajnijih reformi svog ministra kao da se ništa nije dogodilo.

Uvijek spreman na prepucavanja s Mesićem o tomu tko ima ili nema pravo sazvati vladu, nije dao nijednu jaku poruku iz koje bi se vidjelo što misli o pet protraćenih godina svog Primorca, koji je pak našao vremena promovirati svoju knjigu o forenzici, ali nije očito imao dovoljno vremena raspitati se kako mu reforme idu. Uostalom, zna on da se premijer boji Europe jer, krene li priča o neuspješnom provođenju još jedne reforme, moglo bi se zatvoriti još poneko poglavlje u pregovorima, a onda imidž uspješnog reformatora pada u vodu.

U općoj šutnji o svim važnim stvarima u državi – a reforma obrazovanja samo je jedna od njih – sudjeluju svi. Kukavice su i brojni suci koji u offu mogu reći sve i svašta, ali ne daj Bože da bi nešto rekli pod svojim imenom. Kažu, strah ih je da ne budu proglašeni ljevičarima(?) jer to “nikako ne bi bilo dobro dok je ova vlast”.

Danas-sutra i oni će se kandidirati za neki sud o kojem će saborska većina odlučivati pa ne bi bilo zgodno da ne prođu samo zato što su javno upozorili na probleme. Kukavice su i gospodarstvenici, koji se junače samo nad potplaćenim radnicima, a ne usuđuje se izaći izvan hrvatskih granica i boriti za posao pod drugačijim uvjetima s drugačijim pravilima.

Puno je lakše ucijeniti vladu – koja se boji da ne zaprijete zatvaranjem poduzeća i otpuštanjem radnika – da im da poslove koji se plaćaju iz državnog proračuna jer tu nema ni rizika niti je potrebna velika sposobnost. Kukavice su i radnici pokoreni devedesetih, kada su pred njihovim očima nestajala poduzeća što su ih raščerupali tajkuni, i koji misle da se više ništa ne može promijeniti. Kukavice sjede i u opoziciji jer ne govore o tome da će kruh uskoro biti deset kuna, u strahu da će sve to i njima jednom doći na red, kao što je cijena benzina došla na naplatu Sanaderu.

Uzajamni kukakvičluk u kojem se svatko svakoga boji, jer svatko svakome nešto može dati ili uzeti, danas definira Hrvatsku. Strah za sebe i osobnu blagodat koja proizlazi iz šutnje i kukavičluka uništila je sve zdravo u Hrvatskoj. Rezultat je pasivno i posve neinventivno društvo u kojem svaka budalaština može proći jer će uvijek nekoga biti strah uprijeti prstom u nju. Dok ne bude prekasno.