Zloporaba Gospe i oltara

Niti je Hrvatska zaratila s Vatikanom niti su se Hrvati odrekli pape i Katoličke crkve. Bilo je i bit će onih koji Crkvu i papu mrze, koriste se nesnošljivim rječnikom, nisu čuli za vjersku toleranciju, vjerske slobode, prava, o Crkvi često govore i pišu a pojma nemaju, preteže im ideologija, a ne činjenice...

Ali ne živimo više u srednjem vijeku da se u javnosti, pa i među vjernicima, ne mogu propitkivati odluke crkvenih tijela koje nemaju veze s vjerskim naučiteljstvom. Pa čak i da je vjera u pitanju, opet je to za raspravu. Tako je i s toliko razglašenim slučajem Dajla koji je dobro poljuljao hrvatske katolike. Javnost ima pravo znati sve aspekte slučaja, a mediji su ti koji uime javnosti propitkuju, ne ulazeći u razinu profesionalnosti pojedinaca. Ali to je zadaća medija, pa tako i crkvenih, koji redovito zakazuju u svom poslanju na škakljivim pitanjima. Jer javnost nije samo laička nego i crkvena, i ona ima pravo znati što to crkveni poglavari rade iza zavjese.

Stoga je jučerašnja propovijed kardinala Josipa Bozanića u Mariji Bistrici kardinalni promašaj. Prvo, on bi trebao znati da misa, propovijed i usto blagdan Velike Gospe, nisu prilika za neizravno razračunavanje sa svima koji su se dotaknuli njegove odgovornosti u vezi s Dajlom bez obzira na to koliko i za što bio on na kraju odgovoran. Baš kao i nedavno na Visovcu, tako i u Mariji Bistrici Bozanić zlorabi oltar na najveći marijanski blagdan. Zašto nije sazvao tiskovnu konferenciju i javnosti dao sve relevantne informacije? Ili dao intervju nekom mediju, makar Glasu Koncila? Jer ovo s Dajlom nije samo unutarcrkveni problem, spor. To je prvorazredno državno, nacionalno pitanje!

Ali umjesto konkretnih informacija, Bozanić je sve zamotao u uobičajenu hrpetinu najobičnijih floskula! Pa je tako rekao: “Kao Crkva pozvani smo ugraditi se u život našeg društva, biti, ako je potrebno, i znak osporavan, ali čvrsti i nepokolebljivi u borbi za istinu o Bogu i čovjeku. Na tom putu ne smiju nas pokolebati nikakve prijetnje i nikakvi sebični interesi, jer znamo, naš temelj nije nekakva materijalna i propadljiva stvarnost, nego sam Bog.” Koliko je poznato, slučaj Dajla nema veze s osporavanjem istine “o Bogu i čovjeku”, nitko nije doveo u pitanje opstojnost Boga, pa ni poslanje Crkve.

Ali ako crkveni temelj “nije nekakva materijalna i propadljiva stvarnost”, zašto se toliki crkveni ljudi tako grčevito drže i bore za svaku nekretninu, novac, zašto su postali opsjednuti materijalnim, a zaboravili i zanemarili svoj prvotni, duhovni poziv? Zašto je Crkva nakon pada komunizma toliko postala u nas opterećena materijalnim? Nije li to pitanje svih pitanja? I zašto nije našla konkretne odgovore u odnosu na novu društvenu stvarnost, kada više nema jednog “neprijatelja”, komunizma? Ili su danas “neprijatelji” svi koji misle svojom glavom i propitkuju kardinalske i papine ili, općenito, crkvene odluke?

Umjesto pozivanja na molitvenu šutnju na Trgu bana Jelačića za papina pohoda, za Crkvu u Hrvatskoj bilo bi puno korisnije i vjerodostojnije kad bi bila transparentnija u pogledu svojih financija, materijalnih dobara, posebice dok iz državnog proračuna dobiva sredstva poreznih obveznika koji svi i nisu vjernici. Bilo bi zanimljivo čuti zašto je Bozanić toliko zapeo za Dajlu, a ne čuje ga se baš u vremenu kad ljudi masovno dobivaju otkaze, siromašnih je sve više, kad politika postaje sve udaljenija od naroda... Zašto Bozanić s oltara ne urla na političare, poslodavce, mafiju, kriminalce? I ne samo on.

Očito je da Hrvati moraju još sazrijevati. Kako politički, da ih se ne vesla od izbora do izbora, i da se politički što više aktiviraju, obrazuju, informiraju, tako i crkveno. U Hrvata katolika još je premala svijest o njihovoj poziciji u Crkvi, ulozi, odgovornosti, poslanju, pa se vjernike često prevodi žedne preko vode. Ali i to se mijenja, htio to Bozanić ili ne.