Zoran Malkoč: Nagradu ću potrošiti na tečaj samogradnje sunčevih kolektora

U poduži spisak od 43 dobitnika glavne nagrade Večernjeg lista za kratku priču “Ranko Marinković”, pod redni broj 44. od prošle srijede upisano je ime prozaika i knjižara Zorana Malkoča (1967) iz Nove Gradiške.

Pričom “Kad sam bi bako Pila, mrtva, a u najboljim godinama” bezrezervno je osvojio Večernjakov žiri, koji mu je dodijelio prvu nagradu od 30.000 kuna.

Nakon javnog čitanja jednako je bilo i s publikom prisutnom na dodjeli nagrada u DHK. Malkočeva je proza osebujna koliko i on sam. I ovaj intervju, koji je nastajao u nekoliko faza, govori o njegovoj nekonvencionalnosti. Jedva smo ga i obavijestili o ulasku u finale, a dolazak na proglašenje pobjednika potvrdio je zadnji, “jer je nekoliko dana bio u šumi”

* Što radite u šumi? Često je spominjete.

– Ja sam šumska budala.

* Što to znači?
– Ono da radim neke stvari dalje od ljudi, čak dalje i od Slavonaca. U šumi kraj stabla stavim Kropotkinovu knjigu “Anarhizam i moral”, kojoj je predgovor napisao ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić, i tako... stabla ne čitaju, ali znaju oni.

* A u šumu idete sami?
– Da, uvijek sam. Kažu da u šumu ne bi trebalo ići sam, ali ja sam se toliko izvještio hodati šumom da mi je sasvim okej. Kužim lijevo, desno, gore, dolje. Osjetim zvijeri.

* Nosite neko oružje sa sobom, ipak je opasno?
– Samo luk i strijelu – i nož.

* Niste lovac?
– A ne, prezirem tu strast i ne volim lovce.

* Bili ste u Domovinskom ratu?
– Da, bio sam dragovoljac. Nisam ni bio tako mlad, imao sam 24 godine, i kad sam vidio na televiziji kako napadaju u Zagrebu “maršalku”, nisam više mogao izdržati. Prekinuo sam treću godinu faksa i nisam se poslije više vratio iako sam pokušao. Nisam imao volje. No pustimo sad to.

* U Novoj Gradišci imate antikvarijat. Je li to iz ljubavi prema starim knjigama?
– Ma gola egzistencija! Pokušavam se nečim baviti, da preživim. Ide loše.

* Kako je nastala Vaša bizarna, luckasta priča, originalna u ideji, još bolja u izvedbi?
– Što se tiče ideje za priču, ona je izazvana Earlovom metodom. Znate onaj Earlov spisak grijehova iz prošlosti što ih mora ispraviti? Naime, ja sam jednom zaista nabasao na starca kojem je netom prije mog dolaska umrla žena. No, za razliku od starca u priči, ovaj je to znao, a njegov je očaj bio tako golem da sam ja, gledajući tu muku, poželio da ga ubijem. Ta me je želja tako obuzela da sam se, nakon što sam u selu udaljenom desetak kilometara popio nekoliko pića, vratio do njegova kućerka, gdje sam neko vrijeme vrebao najpogodniju priliku. Međutim, unutra je već počelo bdjenje, nekoliko starih žena u crnim maramama sjedilo je oko pokojničine postelje i molilo se, premećući krunice u rukama. Starac je sjedio okrenut od njih; zurio je kroz prozor u tamu, prema onoj strani gdje su bila minska polja.

* To Vas je umirilo ili ste nastavili smišljati ludi plan?
– Shvativši kamo on to gleda, odjednom sam pomislio da je ionako pitanje vremena kad će starac odlutati među mine. Umiren tom mišlju, sjeo sam na motor i odvezao se. Možete zamisliti moj šok kad sam nakon nekoliko dana čuo da se to zaista dogodilo!? Na trenutak sam odahnuo, pomislivši kako život ipak nije bez smisla i reda, no tad mi je rečeno da je starac ostao bez obje noge, lijeve ruke i oka, ali je ipak preživio.

* Baš ga snađe nesreća. Kako ste se osjećali poslije tog saznanja?
– Obuzeli su me teška potištenost i osjećaj krivnje koji su potrajali danima i tjednima; uspio sam ih se donekle riješiti tek kad sam napisao priču, u kojoj sam ubio starca i uredio sve “baš kako treba”.

* I onda ste je poslali na Večernjakov natječaj. Što Vam znači sudjelovanje u njemu?
– Nasreću ili nažalost, Večernjakov natječaj jedini je relevantan izlog piščeve muke u našoj sretnoj zemlji koji za širu afirmaciju može značiti više – mogu to reći iz vlastita iskustva – nego knjiga objavljena kod uglednog izdavača. Iznenadio sam se koliko ljudi prati natječaj. Zato bi svaka primjedba bila neumjesna, osim možda ona da bi se i muka onih koji neće osvojiti nagrade mogla izraziti u kunskoj protuvrijednosti.

* Već smo čuli da ste u posljednje vrijeme vrlo zaposleni pisanjem. Što pišete?
– Trenutačno radim nekoliko stvari. Roman sam završio, uvezao i ostavio na suncu da vidim hoće li se što pokvariti. U međuvremenu sređujem “Groblje manjih careva”, zbirku od tridesetak kratkih priča. Također sam započeo “Biciklom po Slavoniji”, neku vrstu putopisne fikcije koju radim isključivo zbog toga da bih Mitsouko, svojoj japanskoj prijateljici i scenaristici manga stripova, dokazao kako skitnja u mom društvu po odabranoj slavonskoj ruti može biti zanimljivija od laktanja s fureštima po tamo nekim Parizima, Venecijama i Dubrovnicima. Eto, baš sam si zadao posla!? “A ko će to tebi platit, šumska budalo!? I ko to uopće može platit!?” – pitao me neki dan Ćelentano, jedan od prijatelja kojemu nije dobro okrenuti leđa. A tko zna, možda bi Japanci i mogli, samo prije toga moram obradit Mitsouko.

* Imate izdavača za sve što ste nabrojali?
– Ne bojim se da neću naći izdavača. Ne znam kako bih rekao a da ne zvuči prepotentno, no mislim da ono što sam napisao – vrijedi. Samo je stvar u prepoznavanju. Ne mislim da sam veličina, ali mislim da sam dobar pisac i postigao sam da mi to kažu ljudi čiji sud cijenim. Mislim da sam osvojio kategoriju pisca. Ne književnika! Književnik, to mi je grozno. Koliko je takvih u hrvatskoj književnosti? Pisac – to je pravo: Bulgakov, Dostojevski, Harms, a od naših Kamov, Marinković... Od mlađih mi se sviđaju Ferić... I Jergović je napisao dobrih stvari, ali svaki put kad ga vidim, dođe mi da ga...

* Imate li vlastitu obitelj?
– Imam ženu i zamišljenu djecu. Imat ću ih najmanje dvadesetero. Radimo na tome.

* Što ćete s novcem od nagrade?
– Platit ću si tečaj Zelene akcije za samogradnju sunčevih kolektora. Gradit ću kolektore po Slavoniji i po Albaniji, ako treba. To ću naučiti! Ja sam šumska budala, to je bitno naglasiti.

* Zašto na tome inzistirate?
– Ne bih bio pisac da se dobro snalazim u društvu. Imao sam predispozicije da se snalazim u društvu, ali mi je svugdje drugdje ljepše. Odvest ću vas jednom u šumu pa ćete vidjeti kako je lijepo biti šumska budala.