Staviti generala Gotovinu i Markača, nakon pravomoćne oslobađajuće presude, u isti koš s Karadžićem i Mladićem, i to na Hrvatskoj televiziji, svakako je veoma zanimljivo. To je učinio Jugoslaven Srđa Popović gostujući kod Stankovića. Voditelj emisije na sve to je dodao nešto u stilu, pa dobro, ako su Gotovina i Markač oslobođeni, to ne znači da je Tuđmanova uloga čista. Za dobar dio ljudi u vrijeme pada kreditnog rejtinga u rang smeća, u neveseloj egzistencijalnoj perspektivi i sa svagdašnjim rastom nezaposlenosti, teme kojima su se bavili Popović i Stanković predstavljaju gnjavažu, neku vrstu (a)povijesnog nadrealizma u kojem dva dokona tipa pričaju o sudbini “regiona”, temi koja zanima par NGO besposličara koji mlate pare na liječenju vlastitih nostalgija. Zato je govor generala Gotovine na Jelačić placu u kojem je rekao kako je rat završen, “okrenimo se budućnosti”, tek neuslišena želja naivnog vojnika kojem je dosta “ratova i vojski”, za razliku od Gede Gluperde iz Balaševićeve pjesme.
No Geda, osim nacionalističke inačice, ima i svoju anacionalnu inačicu, kojem “ratovi i vojske”, premda ih nema, i dalje trebaju kao fantazme uz pomoć kojih posvuda u “regionu” detektiraju nacionalizam kako bi proizvodili potrebu za samima sobom, iako je u Hrvatskoj, od silnog nacionalizma, pobijedila “šovenska” Pusić-Milanović-Jakovčićeva koalicija, a za predsjednika izabran Ivo Josipović, poznata ikona hrvatskih nacionalista. O čemu je sve drobio Srđa Popović kod Stankovića u Hrvatskoj 2012. godine, teško je i nabrojiti, no sve bi se moglo svesti na onu “tim gore po činjenice”; “oni” imaju definirane teze stare sto godina kojima, ako ih stvarnost ne sluša, istu proglašavaju nestvarnom, lažnom, idu je usličavati svojim mentalnim prekonceptima. Ovakvih anakronih tirada na HTV- bit će još, jer “rat” je tek počeo, NGO bratija se polako oporavlja od oslobađajuće presude Gotovini i Markaču i mora, koliko je moguće, raditi na saniranju štete. Vjetar u leđa im je i izbor Gorana Radmana za novog šefa HRT-a, čovjeka kojega su baš nevladine udruge, poput Documente Vesne Teršelič, nedavno kandidirale za člana nadzornog odbora HRT-a, da bi im se želja ostvarila na još bolji način jer je Radmanu, posljednjem komunističkom diši Televizije Zagreb, dodijeljena puno učinkovitija fotelja. S Radmanom na čelu možemo reći da NGO-ovci, iako su izgubili bitku u Haagu, ne žele izgubiti rat, ne mire se s procesuiranjem zločina bez udruženog zločinačkog pothvata s Tuđmanom na čelu. Njihova je logika: šišaj zločin s hrvatske strane ako nije genocid ili barem etničko čišćenje, ako nije dio tuđmanovskog, glavaševskog, praljkovskog... zločinačkog plana. Ovdje u Osijeku to smo već vidjeli; zločin nije vrijedan našeg angažmana ako nema Glavaša, šišaj žrtve, mi zapravo lovimo Glavaša, a to što je s Reichl Kirom ubijen i Goran Zobundžija treba prešutjeti jer se ne uklapa u unaprijed podijeljene uloge žrtava, heroja i zločinaca.
U tom “ratu” za “region kakav je nekad bio” Srđa Popović u studiju priča o Tuđmanovoj podjeli BiH, o Tuđmanu koji iz svoje grobne rake ne može ništa reći u svoju obranu, iako ga svaki dan netko prozove, od Mesića do Popovića, s pričama o Vojvodini i komadanju Bosne koje se u činjeničnom smislu svode na jednu salvetu zamuljanu krmenadlom, nešto kao topnički dnevnici. No jedina činjenica o podjeli Bosne i Hercegovine jest da ju je podijelila i dijeli – međunarodna zajednica, koja je s Republikom Srpskom legalizirala genocid u Srebrenici... NGO filozofija u “našem regionu” zapravo je veoma jednostavna, za sve su krivi nacionalizmi i kapitalizam. Taj aktivistički mentalitet obilježava i dobar dio novinarskih i vladajućih struktura, pa vam “onaj mali kojeg je davno trebalo baciti van”, a koji je sve do toga bio Zlataričino zlato, predlaže da se mrski kapitalistički mediji praktično ukinu, a sve financira javnim novcem s halterovcima kao uzorom, da se valjda sve povjeri NGO sceni i njihovom ministarstvu istine u koprodukciji s prisavskim talibanima, kako ih je krstio Kuljiš. Za propagandu te vrste NGO filozofije Srđa Popović idealna je faca, smiren, obrazovan, branio je i Tuđmana i Ćosića, pa onda ima pravo, eto, u isti lonac danas strpati i Gotovinu i Ratka Mladića. NGO scena posvuda je sastavljena od smjese idealista, humanitarnih tajkuna koji izvrsno žive na krvi nevinih, kako ih je opleo “otac” Liječnika bez granica Bernard Kouchner, sve do obavještajaca kojima je ta vrsta aktivizma pokrivalo za treće ciljeve. Država Izrael zato je prošle godine formirala ekspertne skupine, uključujući NGO Monitoring s prof. Steinbergom na čelu, koje su razlučile aktiviste idealiste od humanitarnih tajkuna i žbirova koji Izraelu rade o glavi. Može li se što naučiti iz toga primjera?
Šola dobar si do bola.