Da se Slaven Bilić poželio baviti politikom i kandidirati za saborskog
zastupnika, već je poslije utakmice s Englezima mogao u Londonu kupiti
aktovku s kojom bi dolazio u Sabor. Nakon, ne pobjede, nego hrvatskog
trijumfa na Wembleyju, Bilić bi sigurno bio kandidat s najvećim
postotkom dobivenih glasova. Prvo, zato što je obnovio i uzdigao
nacionalni ponos.
Drugo, zato što se potvrdio kao čovjek za pobjede, kao izuzetni lider
sjajnog tima za pobjede.
Ako su naši političari gledali kako Bilić i njegova ekipa pobjeđuju
napuhane engleske veličine, onda su te večeri i iz te pobjede mogli
povući i neke pouke. Mogli su vidjeti da je čista i uvjerljiva pobjeda
rezultat izvrsne timske igre i izuzetnog vođenja, sinergija uigranog
tima i njegova izvrsnog lidera.
Pred tom je uzajamnošću engleski nogometni imperijalni duh bio
krotak, nemoćan, a potom i ponizan, predodređen jedino za poraz. Bila
je to pobjeda znanja, rada i poštenja. Upravo ono što bi se doista, a
ne samo kao prazna i neobvezujuća parola, trebalo nuditi na izborima –
a poslije njih biti pretvoreno u realnost. Dosadašnja su stranačka
predizborna i izborna obećanja mahom bila obećanje, ludom radovanje.
Jedno se govorilo i zlatoustilo dok se glasače snubilo, a peto radilo
kada ih se nasnubilo. Kao po onoj narodnoj: Dok te mamim, i medom te
hranim, kad premamim, i kruha ti branim.
Znanje, radišnost i poštenje, kao elementarne osobine, trebale bi biti
neporecive i kod naših vodećih stranaka. Njihova bi izborna pobjeda,
kao i nogometaški plasman na Euro, tada bila ne samo logičan i razborit
izbor nego i očekivani prirodni rezultat uloženog rada, stranačkih
sposobnosti, iskazanog poštenja i političkog talenta.
Da bi se na izborima pobijedilo, to sve i nije nužno imati. Pa ni u
nogometu. I Slaven Bilić i njegova ekipa mogli su se šlepati, mogli su
čak i pobjeđivati, ali tada ne bi bili uvjerljivi i neporecivi, niti bi
njihova pobjeda bila nacionalni trijumf. Ali politika, na žalost, nije
nogomet. I nije sigurno da u njoj postoji ono što su Slaven Bilić,
njegovi suradnici i njihovi igrači, unijeli u hrvatski nogomet: pošten
odnos, timski rad, iskrenost, pozitivno liderstvo, nehinjeni patriotski
zanos i optimizam.
Slaven je Bilić pokazao što može stručan i sposoban pojedinac, kakva je
“uloga ličnosti u historiji” i kako se sastavlja ekipa za pobjede i
stvara pobjednički duh. On je postao autoritet, ne obećanjima,
bahatošću, šminkerajem i prepotencijom, nego radom, obzirnošću,
pravednošću i znanjem. Od Bilića bi političari puno toga mogli naučiti.
A s preuzetim ne gristi nokte kako će izbori završiti
U POVODU
