Ne znam za koga ću glasovati! Zbunjena sam. Barack Obama je zanimljiv,
njegova politička obećanja kao da iz raja dolaze, a ja nisam sigurna da
raj zapravo postoji. Hillary je pametna žena, ali ja kao žena ne mogu
joj oprostiti to što je ona oprostila Billu nevjeru. Republikanac
McCain je previše star za mladu Ameriku. Uostalom, izgleda kao moj tata
koji je prije deset godina napustio mamu zbog mlađe.
Ne mogu ga zamisliti kako govori poslanice iz Ovalnog ureda jer bi me
to podsjetilo na očevu rečenicu izgovorenu kad je odlazio od nas:
'Snaći ćete se i bez mene, ipak je ovo Amerika, nije Afrika!’
posljednje su riječi upućene mami!”
To su samo neki od argumenta moje prijateljice Paule iz New Yorka koja,
zatrpana predizbornim informacijama i događanjima, poput mnogih
Amerikanaca još nije odlučila kome će na predsjedničkim izborima dati
svoj glas.
U Americi koja ima kompleks pred Europom zbog manjeg broja stoljeća i
godina provedenih u državnosti, svaki politički događaj
proglašavaju povijesnim, pa ne čudi da su i izbori 2008. nazvani
“najvažnijim”, “odlučujućim”, “prekretničkim”, “demokratski
najzrelijim”! Valjda zbog toga jer se prvi put utrkuju jedna žena,
jedan crnac i jedan bivši ratnik, čije bi se bitke trebale nastaviti u
staračkom domu, a ne u Bijeloj kući.
“Za koga bi ti glasovala da imaš američko državljanstvo? pita Paula.
Ulovila me u zamku jer kao svaki “normalan” pripadnik hrvatskog naroda
ja imam svoje mišljenje o američkim i hrvatskim političarima,
kritiziram, žalim se, prigovaram, ismijavam, ali kad treba iskreno
odgovoriti na pitanje, tada se izmotavam, preskačem temu, nudim još
jednu kavu samo da dobijem na vremenu te da sugovornica zaboravi o čemu
smo prije razgovarali. Uh, koje je to umijeće, samo Hrvati to znaju,
pomišljam u sebi, dok lukavo kombiniram koji bi kandidat najviše
“legao” mojoj prijateljici.
“Hillary Clinton je najbolja!” izgovorim u jednom dahu, onako kao
usput, motajući nezainteresirano šećernu vrećicu prstima te brzo
dodajući “kako bismo trebale pogledati sve Oscarom nagrađene filmove.
Nije zagrizla i nije promijenila temu.
“Ti voliš Hillary zbog njezina supruga koji se angažirao na Balkanu! To
je subjektivni dojam, iskustvena odluka. Nisi dala šansu drugim
kandidatima. Možda bi Barack Obama bolje razumio što se događa na
Kosovu? Možda bi McCain konačno priznao da je Pentagon bio uključen u
akciji Oluja? Hillary će imenovati Holbrooka za ministra vanjskih
poslova, jer valjda još jedino on čuva primjerak Daytonskog ugovora
koji su svi drugi izgubili, prodali ili ne znam već što vi tamo radite
sa svojim povijesnim dokumentima!” prozvala me prijateljica, a ja sam
se ugrizla za jezik jer sam joj nedavno pričala kako je iz
Sarajeva i Beograda nestao Daytonski ugovor.
Kako mi Hrvati znamo da je “napad najbolja obrana” te da su “za naše
probleme uvijek krivi drugi”, tako sam Pauli odgovorila da bi u mojoj
zemlji bilo bolje da je njezina Amerika više ulagala, uvozila
naše proizvode i brže nas primila u NATO. “Eto vidiš, vi ste prvi
priznali Kosovo, mi još 'promišljamo’, a Srbi razbijaju i naše
veleposlanstvo u Beogradu! Nije Boris Tadić u Vijeću sigurnosti vikao
na vašeg veleposlanika, nego na hrvatskoga!”
“Pa dobro, Jadranka, jesmo li krenuli razgovarati o američkim
predsjedničkim izborima ili o Hrvatskoj? Svaki naš razgovor, pa bio on
i o jogurtima koji su opet kod vas najbolji, završi na Hrvatskoj! Ne
vrti se cijeli svijet oko tvoje Hrvatske?” rekla mi je.
“Stvarno? Da, da, u pravu si, vrti se oko Amerike, ali mi to u
Hrvatskoj ne razumijemo! Zaokruži Hillary, da nam ona to objasni!”
Pogled s Manhattana
