Studijom Bečkog instituta o europskim migracijama pokazano je da
posljednjih godina Hrvatsku godišnje napusti oko 1000 visokoobrazovanih
osoba. A ističe se da je veći problem od njihova odlaska – razlog tog
odlaska, nemogućnost gradnje karijere, s obzirom na to da se u našoj
zemlji ne cijeni dovoljno obrazovanje i stručnost. Takav zaključak bio
je i povod da na okruglom stolu okupimo domaće stručnjake koji takvo
stajalište mogu komentirati a imaju i iskustva rada ili obrazovanja
izvan Hrvatske.
Davor Pavuna, fizičar i profesor na Swiss Federal Institute of
Technology u Lausanni, odlazak ambicioznih ljudi iz Hrvatske povezuje s
tim da zagrebačko sveučilište nije ni među prvih 500 u svijetu, kao i s
tim da država u obrazovanje i zadržavanje najboljih ulaže premalo brige.
– Naime, u svakoj djelatnosti prvoklasni biraju prvoklasne, drugoklasni
trećeklasne a samo izuzetni biraju bolje od sebe. Odnosno ako želimo da
nas vode najbolji, onda moramo ustrojiti i takav obrazovni sustav –
tvrdi Pavuna i dodaje:
– Primjerice, Švicarska je strateški odlučila ići na izvrsnost i
stvoriti ponajbolji svjetski obrazovni sustav te uvesti u zemlju
najtalentiranije mlade ljude, kvalitetno ih obrazovati i s vremenom
integrirati. Takvo “besplatno” školovanje (jer takav program financira
država) imaju samo odabrani prema znanim kriterijima.
Slavko Kulić s Ekonomskog instituta prisjeća se da mu je kao
predsjedniku programskog savjeta usmjerenog obrazovanja Hrvatske
sedamdesetih godina prva nametnuta zadaća bila da istraži je li problem
duga studiranja (prosječno sedam i pol godina) nastao zbog studenata
ili profesora.
– Ubrzo sam saznao da 93 posto profesora ima distancu zbog sebe, jer
prikrivaju ono što studenti nisu smjeli znati. Najveći dio njih ne zna
kako prenijeti znanje. Kada sam iznio taj problem, poručio sam da se
moramo pripremiti jer je edukacijski proces prijenosa znanja problem
koji moramo svladati kako se ne bismo bavili priučenim poslom. Nitko do
danas po tom pitanju nije učinio ništa, a vrijeme studiranja je ostalo,
kao i problem prijenosa znanja. Distanciranost, arogantnost te hladnoća
profesora i dokazivanje na ispitu čitanjem iz tuđih knjiga je
zastrašujuće – kaže Kulić tvrdeći da su nastavnici uzrok gušenja
razvojnog potencijala pojedinca.
Pristup studentima
– Mene kvaliteta domaćih obrazovnih institucija nije impresionirala, a
prošao sam vodeće akademske institucije. Kvalitetne jesu po studentima
koji se na njih upisuju, ali nastavni program prilično je loš – kaže
Haris Boko, dekan Cotrugli Business School koji je ujedno prošao i
Harvard i London School of Economics.
Kaže da ga ovdje nikada nitko od profesora nije pitao: “Što mogu
učiniti za tebe?” Strogoća se trenirala na ispitima, a u procesu rada i
učenja profesori su bili distancirani, arogantni i prilično
“nevidljivi”. U inozemstvu, pak, nastavlja, profesori kada ugledaju
marljive i zainteresirane studente, prilaze im i pitaju kako im mogu
pomoći. Brinu se za razvoj postavljajući se u ulogu mentora koji vodi
studenta kroz edukativni proces – poručuje Boko.
Pavuna potvrđuje da je odnos profesora sa studentima u Švicarskoj vrlo
blizak i intenzivan, pa on primjerice poruke o održavanju predavanja
šalje i mailom.
– Također svakom studentu uvijek odmah odgovorim na upit te su
dobrodošli i na osobne konzultacije ako je riječ o većem problemu. Na
Zapadu su akademski građani vrlo cijenjeni i uvažavani tijekom studija,
jer nacija na njih računa – objašnjava Pavuna.
Aleksandra Turković s Instituta Ruđer Bošković ima iskustva školovanja
izvan zemlje, a radila je i na University of Colorado kao asistent.
– Zadatak mi je bio napisati vrijeme kada sam počela i završila svoj
posao i prema tome sam bila plaćena. Etički kodeks bio je na visokoj
razini. Primjerice, naišla sam na dvije zadaće koje su bile slične, no
ne i iste, što sam naknadno u konzultaciji s profesorom uvidjela. Da
jesu, ta bi dva studenta izgubila pravo na studiranje na svim
fakultetima u SAD-u. Asistent je i morao imati predviđeno vrijeme od
dva sata tjedno namijenjena rješavanju zadataka sa studentima koje oni
nisu znali riješiti. Kod nas se za takvo što moraju platiti instrukcije
– kaže Turković.
Ratka Jurković, direktorica Svan Consultinga studirala je na državnom
sveučilištu u Norveškoj, pohađala i Oxford gdje je primijetila da osoba
ako želi postati menadžer ne mora imati “zacementiran” karijerni put
koji će se temeljiti na ekonomiji i menadžmentu ili inženjerstvu, kao
što je primjerice kod nas, ali i u Francuskoj. Mnogi britanski vrhunski
menadžeri imaju humanističko obrazovanje, kao što su studiji jezika,
povijesti, književnost i slično.
Kod nas je karijera nakon, primjerice, filozofskog fakulteta strogo
zacrtana radom u školi, muzeju, knjižnici i sličnome. Većina
menadžerskih pozicija u rukama je inženjera, elektroničara,
elektrotehničara i ekonomista. Nemam ništa protiv toga, ali mislim da i
humanističke discipline imaju itekako što ponuditi poslovnom svijetu –
kaže Jurković i dodaje:
– Iako humanističke discipline proživljavaju opadanje, mislim da je
izlaz za njih multidisciplinarno povezivanje s društvenim i prirodnim
disciplinama. Humanisti su tu da nam daju dušu i duhovnost – poručuje.
– Moje je mišljenje da je 21. stoljeće “stoljeće multidisciplinarnosti”
te da si ni jedna znanstvena grana ne može dopustiti “teritorijalnost”
nego naprotiv, da bi napredovala i opstala – mora prihvaćati dostignuća
ostalih disciplina te stvarati sinergiju a sve u svrhu podizanja
spirale spoznaje. Jurković poručuje i da bi fakulteti morali vratiti
slogan “majka hraniteljica” te učiti studente ne samo teoriji nego i
tome da budu ljudi.
Odgovornost za krizu
– Hrvatskom društvu nametnuta je trgovačka, umjesto proizvodna i
stvaralačka orijentacija. Zato je rad upućen na sustav varanja, umjesto
na sustav stvaranja. Sustav obrazovanja priprema ljude na društvene
uloge stvaranja novih dodanih vrijednosti, a ne na prometovanje tuđih
vrijednosti.
A kod nas ekonomski fakulteti upravo uče takvu prometovanju – razmišlja
Kulić i tvrdi kako nismo svjesni da svi sustavi socijalnog obrazovanja
u svijetu, a i kod nas, počivaju na ‘destruktivnoj antropologiji’.
Moramo se zamisliti na čemu počiva sustav obrazovanja i koji je cilj
socijalizacije tog sustava.
U nedavnom intervjuu, dr. Peggy Cunningham javno je prozvala MBA škole
da priznaju dio svoje krivnje za nastalu krizu i odgovornost za
proizvode koji su izašli iz njihovih škola. Prema njenom mišljenju do
sada je fokus bio na obrazovanju individua koje su stvarale profit i
korist za usku grupu korisnika kao što su dioničari, nadzorni i upravni
odbori i slično a zaboravili su ih naučiti da su oni dio većeg sustava
prema kojem moraju osjećati odgovornost. Boko kaže da u njihovoj školi
postoje predmeti, trećina njih, koji obrađuju tzv. soft skills kao što
su etika, vodstvo (leadership), osobni razvoj.
– O potrebi restrukturiranja MBA programa govori se već više od 15
godina i mnogi od njih su uz predmete iz etike uveli u svoje programe i
‘meke’ vještine kao što su upravljanje kadrovima, komunikacijske
vještine, ali i krizni menadžment te predmete iz osobnog razvoja kao
što je primjerice nošenje sa stresom otkaza i ostalim problemima
menadžera u srednjim godinama poput sindroma izgaranja, efekta “uskog
grla” u napredovanju i sl. – nastavlja Jurković.
Školarine nisu problem
Kao primjer Jurković izdvaja jednu elitnu francusku školu koja je
svojim studentima uvela obveznu praksu u siromašnim četvrtima oko
Pariza i po cijeloj Francuskoj. – Na Harvardu postoji kultura rada uz
studiranje, i to često na fizičkim poslovima. A studente u tome
njihove, iako bogate obitelji podržavaju. Tako se upoznaje socijalni
kontekst u kojem treba funkcionirati, životno i profesionalno. A kod
nas su studenti puno manje u radnom procesu, a više u kafićima – dodaje
Boko.
Osvrnuviši se na nedavne prosvjede studenata, Kulić tvrdi da u zemlji
imamo dublji problem od školarina, jer se do danas kao društvo nismo
odlučili koji tip socijalnih odnosa prakticiramo, anglosaski ili
proeuropski oblik kapitalizma. Ulazimo u Europu, a vlada neoliberalna
dokrtina. Pavuna kaže da je iz osobnih kontakata sa studentima u zemlji
uvidio da ih se uistinu loše tretira te je zato nedvojbeno da se odnos
prema njima mora mijenjati. Boko se čudi što ni jedan domaći fakultet
ne želi provjeriti svoju kvalitetu, odnosno zatražiti neku vrstu
neovisne, međunarodne akreditacije.
Cotrugli Business School je to, primjerice, zatražila i nedavno dobila.
Pavuna se ne čudi što takva interesa nema. – Mi imamo ‘feudalni’ sustav
u kojemu se mnogi dekani ne žele maknuti a i brojnim profesorima
odgovara ‘netalasanje’. Sve je to dio te neizbježne tranzicije –
zaključuje Pavuna.
ODLJEV KADROVA
