Istodobna fleksibilnost i sigurnost bit će težak zadatak za domaće
tržište rada. Djelomično i zbog države, koja nema dovoljno
mjera u politici zapošljavanja, odnosno nema cilj, jer ga
nije znala niti istknuti pri izradi novog ZOR-a. Sindikati tvrde da
radnici nisu spremni za takve promjene, jer primjerice
zapošljivost je teška, nedovoljno je ulaganje u
obrazovanje s čime se slažu i poslodavci. A koji se dodatno žale na
duge postupke otkazivanja, velik broj ugovora o radu itd. No obje
strane znaju da fleksibilnost je budućnost.
– Moderni procesi rada brzo se mijenjaju, što
podrazumijeva i promjenu u organizaciji. Zato je bitna fleksibilnost,
koja je ključna i u podizanju opće razine konkurentnosti, te paralelno
uvođenje sigurnosti – tvrdi Damir Kuštrak,
predsjednik HUP-a. Zajedno se jednim imenom sve zove fleksigurnost,
koja je već i prisutna u europskoj praksi. Jasna Kulušić,
direktorica radno-socijalnih poslova u HUP-u kaže da ta ravnoteža kod
nas ne postoji jer je prevaga na sigurnosti. No, s obzirom na stanje
gospodarstva i zahtjeve koji se pred njega stavljaju, fleksigurnost je
nužna i kod nas. Ozren Matijašević, predsjednik HUS-a kaže
pak da ostvarenje fleksibilnosti tržišta rada
najviše zahtjeva donosi pred radnika, koji je nespreman za
takve radikalne promjene. Dinamika traženja posla je loša i
želja za fleksigurnošću morala bi imati potporu u mjerama
državne politike zapošljavanja, i to kroz poticanje
zapošljavanja, subvencije, oslobađanje dijela obveza za
novozaposlene, pogotovo teže kategorije zaposlivih osoba –
smatra Matijašević.
– Na fleksibilnost na tržištu rada značajno utječu
dobro dizajnirane mjere aktivne politike zapošljavanja koje
su usmjerene prije svega na one koji se teže snalaze na
tržištu rada – slaže se Kristina Alerić,
voditeljica odjela posredovanja i mjera aktivne politike u HZZ-u. Za
neke skupine nezaposlenih često je potrebno kombinirati i
više mjera, primjerice kod dugotrajno nezaposlenih gdje je
potrebno ojačati vještine kroz obrazovanje te potom
sufinancirati zapošljavanje kako bi bili konkuretni i
prihvatljiviji poslodavcima. No sredstva iz proračuna nisu dovoljna za
veći obuhvat – kaže Alerić, ali isto tako tvrdi da bi velika
šansa u financiranju mogli biti strukturalni fondovi, a već
sada IPA projekti, gdje će u fokusu biti mlade žene, osobe s
invaliditetom te osobe kojima prijeti otpuštanje zbog
restrukturiranja.
Nezreli za fleksibilnost
Matijašević kao problem izdvaja nepovoljnu strukturu
gospodarstva, s obzirom na to da oko 800.000 zaposlenih radi u
privatnom sektoru gdje je sindikalna organiziranost deset posto, zbog
čega se ne može uspostaviti kvalitetan socijalni dijalog. I HUP je
dobro organiziran, ali s malim brojem članova. Nedostaju dva socijalna
partnera, a treći, odnosno država, nedovoljno je aktivan. Sila će nas
primorati da tržište učinimo fleksibilnim, no činjenica je
da nismo zreli za kvalitetan socijalni dijalog, da nisu spremne ni
institucije, ni radnici – zaključuje Matijašević.
Kuštrak kaže da su sindikati poželjan socijalni partner ali
nije realno da se organiziraju u malim tvrtkama. Zato bi trebalo uvesti
kategoriju mikropoduzetnika, kao što postoji u EU.
– Uvođenje i oživotvorenje fleksibilnih i ujedno pouzdanih
ugovornih aranžmana načela su na kojima poslodavci temelje zahtjeve u
procesu usklađivanja s pravnom stečevinom na području rada i socijalnih
prava vezanih uz rad.
Zatim i dijelovi koji jamče sigurnost u tom konceptu, što se
prije svega odnosi na sveobuhvatne strategije cjeloživotnog učenja,
aktivne mjere politike tržišta rada i modernizaciju sustava
socijalne sigurnosti, s obzirom na ozbiljne izazove koje demografska
kretanja stavljaju pred našu zemlju – kaže
Kulušić i nastavlja: – Potrebno je i uvođenje
fleksibilnih oblika u sustavu mirovinskog osiguranja, te
fleksibilizacija na području radnih odnosa i zapošljavanja.
Neprilagođen je i sadržaj radnog odnosa i modusi otkazivanja, gdje je
naš sustav najtvrđi i nije onakav kakav je bio prije
prelaska na ugovorne radne odnose nego je naprotiv reformom Zakona o
radu iz 2003. godine postao još krući. Također je i
kompliciran, dugotrajan i skup. Jer kao što imamo niz oblika
zapošljavanja, tako postoji i niz odredaba i modusa
otkazivanja. Zato se naš sustav radnih odnosa nikako ne može
kvalificirati kao moderan i propulzivan sustav koji potiče
konkurentnost i pridonosi dinamici tržišta rada –
tvrdi Kulušić.
Feksibilnost podrazumijeva i veću spremnost na mobilnost i prihvaćanje
honorarnih poslova.
– Slaba migracija vezana je imeđu ostalog za porezne propise.
Primjerice, tijekom sezone ako ja kao udana žena idem raditi na more,
onda će moj poslodavac imati pravo na poreznu olakšicu na
smještaj i prehranu dok sam tamo. No ako idem tamo raditi
kao nečija kći, neudana žena, poslodavac tu olakšicu nema
jer porezni propisi kažu da u tom slučaju nema odvajanja od obitelj
– objašnjava Kulušić. – Za
“part time”, odnosno skraćeno radno vremije nema
motivacije ni od radnika ni od poslodavca jer su fiksni
troškovi po radniku visoki a s druge strane plaće radnika se
u tom slučaju prepolove, što ni zaposlenike ne motivira. U
drugim zemljama to se jako dobro koristi. Najveći udjel je u
Nizozemskoj, gdje velik broj, pogotovo žena, radi na skraćenom radnom
vremenu – kaže Alerić.
Tržiše rada
bez cilja
I podatak o broju radnika koji se zapošljava na određeno
upućuje na fleksibilnost, no s obzirom na to da se preko 81% radnika
zapošljava na određeno vrijeme, ali njih oko 87% radi na
ugovorima na neodređeno vrijeme, odnosno u zaposlenost se ulazi na
ugovore na određeno vrijeme, ali većina radnika ipak ostaje duže raditi
kod poslodavca i dobiva ugovore na neodređeno vrijeme, ne može se
govoriti o fleksibilnosti – kaže Kristina Alerić. –
Udjel rada na određeno vrijeme nizak je u odnosu na EU 27, iako se to
kod nas smatra velikim problemom – dodaje Kuštrak.
– Zapošljavanje i radne odnose na određeno ili
neodređeno vrijeme ne određuje razina fleksibilnosti nekog
tržišta rada, nego fleksibilnost i prilagodljivost
organizacija i tvrtki, a koje moraju imati i takve radnike. A to je
onaj radnik koji je zaposliv i prilagodljiv promjenama. Poslodavci
zapošljavaju radnike i zadržavaju zaposlenost u tvrtki samo
ako oni stvaraju dodane vrijednosti i donose profit. A nove vrijednosti
može stvoriti samo radnik koji ima vještine i koji je
prilagodljiv promjenama u poduzeću. Radnik može postati i ostati
zaposlivim jedino kroz obrazovanje – obrazlaže Alerić
dodajući da se pri obrazovanju treba usmjeriti ne samo na nezaposlene,
nego i na zaposlene. Kuštrak kaže da kod nas prevladavaju
mali poslodavci od kojih se ne može očekivati da vode brigu o
obrazovanju. – Mi smo primjerice tražili da se velikim
poslodavcima koji imaju svoju internu akademiju to prizna i u dijelu
kvalifikacije – kaže Kuštrak. Kulušić
zaključuje da je naš sustav slabo uređen. Mi imamo puno
parcijalno uređenih područja koja nisu vezana ni za jednu konzistentnu
politiku.
Nemamo viziju oko uređenja tržišta rada. Kada se
prošle godine išlo u izradu Zakona o radu, kao
cilj je navedeno usklađivanje s pravnom stečevinom. To može biti motiv,
a ne cilj. Cilj mora biti ono što želimo od tog sustava.
Naš sustav obrazovanja nije u funkciji gospodarstva, ne
izdvaja se dovoljno u obrazovanje posebno odraslih ili u aktivne mjere
tržišta rada, pa zato i nemamo učinke od tih mjera.
Ravnoteže prava i obveza nema. Jer zakon se i dalje zove zakon o
pravima. Najgora posljedica koja se može dogoditi jednoj osobi koja
koristi prava po osnovi nezaposlenosti jest to da bude brisana iz
evidencije, no kada stekne uvjete, ponovno stječe sva prava. Iako smo
to htjeli mijenjati prije dvije godine, sindikati se nisu složili
– kaže Kulušić. – Svega 50 posto
doprinosa za zapošljavanje koristi se za prava nezaposlenih.
Pitanje je gdje se koristi ostalih 50 posto – pita se
Kuštrak. Dodaje da je trošak rada kod nas visok,
posebno u nekim traženim strukama, što stvara velik problem
kao što je crno tržište. Matijašević
se osvrće na plaće u javnom sektoru za koje je trošak velik
i raste, te kaže da tu ipak treba razlučiti administraciju na državnim
i lokalnim razinama od školstva, zdravstva, vojske, policije
i kulture. Racionalizacija je potrebna u administraciji, a ne u
školstvu i zdravstvu, jer u njima djelatnika nema puno i
plaće im nisu visoke – kaže Matijašević.
