Prvi čovjek Hanfe Ante Samodol otvorio je pitanje troškova sustava privatnih mirovinskih fondova te najavio da će država zakonom intervenirati kako bi ih smanjila. Neće to biti nimalo lak zahvat, jer u igri je nekoliko institucija: obvezni fondovi, Regos i Fina.
Koristeći se podacima od 2002. do 2009., Samodol je kazao da su zaposlenici, članovi drugog stupa, u privatne mirovinske fondove uplatili 26,9 milijardi kuna, a u isto vrijeme trošak sustava iznosio je 2,2 milijarde kuna, što je, prema njegovim navodima, pojelo gotovo cijelu dobit fondova iz tog razdoblja. U iznos troška Samodol je, međutim, uključio kredit Svjetske banke, naknade obveznih mirovinskih fondova te trošak Regosa.
Premda je Samodol odmah rekao da time ne dovodi u pitanje drugi stup, upozorenje podsjeća na teze koje su se prije godinu i pol čule iz usta Damira Polančeca i Ive Sanadera, koji su tvrdili da je mirovinska reforma promašaj. Koristeći se podacima da je trošak reforme veći od dobiti, Vlada je imovinu privatnih fondova pokušala vratiti pod državno okrilje i iskoristiti je za financiranje proračuna.
Novi vladari Banskih dvora ne idu tako daleko, ali ne zna se ni kad će država provesti preraspodjelu doprinosa u korist privatnih fondova te izjednačiti prava osiguranika iz prvog i drugog stupa. Koristeći se svojim ovlastima, Samodol je najavio da će smanjiti iznos naknada, i za Regos i za mirovinske fondove. Regos je, primjerice, u osam godina naplatio čak 740 milijuna kuna za prebacivanje doprinosa s jednog na drugi račun, i to po cijeni koju je odredila Vlada!
– Trošak Regosa i kredit Svjetske banke ne mogu se gledati kao trošak mirovinskog sustava. Taj trošak ne plaćaju članovi obveznih mirovinskih fondova, za razliku od naknada. Od približno 740 milijuna kuna ukupnih dosadašnjih troškova, 500 milijuna prihod je Fine. Novac je iz jednog državnog džepa preseljen u drugi džep, kažu u mirovinskim fondovima.
Njihovi čelnici tvrde da su u proteklih devet godina od svojih članova naplatili 1,2 milijarde kuna! Po tome, obvezni fondovi ove će godine svoje članove stajati oko 250 milijuna kuna! Solidan je to novac za gotovo siguran posao. Menadžeri fondova tvrde da nije riječ o prevelikom iznosu jer su naknade u drugim zemljama bitno veće, s čime se djelomično slaže i Zoran Anušić, konzultant Svjetske banke. – Činjenica je da su naše ulazne naknade 2. stupa, postotak koji se plaća na svaki doprinos, među najnižima u regiji, a naknada za upravljanje je oko prosjeka, kaže Anušić te dodaje kako je činjenica i da s rastom sustava, a kod nas je drugi stup već 10% BDP-a, vrijednost ulazne naknade progresivno raste. – To ima smisla samo ako progresivno raste i aktivno upravljanje portfeljem drugog stupa, što sigurno nije slučaj u Hrvatskoj jer naši OMF-ovi upravljaju pasivno s gotovo 80% portfelja, navodi Anušić.
U prijevodu, novcem koji dobiju od mirovinskih doprinosa fondovi bez nekog velikog rizika uglavnom kupuju državne obveznice.
– Činjenica je i da su obvezni mirovinski fondovi u krizi 2009. godine bili najprofitabilniji dio financijske industrije. Trebalo je već i prije razmišljati o smanjenju, ali i restrukturiranju naknada, kaže Anušić.
Hanfa je na početku 2010. godine smanjila naknadu s maksimalnih 1,20 na 0,75 posto, ali Anušić smatra da je to učinila presporo.
– Ima prostora za znatnije smanjenje, ali mislim da bi trebalo povećati ulaznu naknadu. U razvijenim drugim stupovima, recimo Čileu, nakon 30 godina ne postoji naknada za upravljanje, već samo ulazna naknada od 12% doprinosa uplaćenih u toj godini. U Čileu je to manje od naše trenutačne naknade za upravljanje koja se obračunava na neto vrijednost imovine fonda. Poljski sustav slične je strukture i starosti kao i naš, oni već neko vrijeme smanjuju naknade na razine o kojima bi se i kod nas moglo razmisliti, kaže Anušić.
Mirovinski fondovi objašnjavaju da su naknade mirovinskih fondova, način obračuna naknada i maksimalan iznos određeni zakonom, a spremni su i na činjenicu da će se one u budućnosti smanjivati. Uz imovinu od oko 30 mlrd. kuna, to znači da OMF-ovi svoje članove stoje oko 250 milijuna kuna godišnje. Kako vrijednost imovine raste, tako se otvara prostor za korekcije.
Inače, do sada je u obvezne fondove uplaćeno ukupno oko 30,1 mlrd. kuna, dok je ukupna imovina u fondovima – 34,2 milijarde. Razlika od 4,1 milijardu kuna stvorena je ulaganjem fondova. U tu kalkulaciju uključeni su svi troškovi, odnosno izbačeni su iz imovine.
Pa ljudi moji, nama pet sati da sam napisao komentar u svezi odnosa Vlade i MMF-a i tu sam dotakao i mirovinske i investicijske fondove, a evo sada nova informacija! Pa gdje još ne curi(?) ili zaista cijela država jee postala lopovska? Pa ponavljam od prije: Na žalost, naši političari izbjegavaju MMF. Nije to novo, to su radili i prijašnji krug političara, i nije riječ samo o MMF-u, nego o stručnjacima koji bi mogli nešto korektno i konkretno reći o gospodarskoj (ne)situaciji. Potezi naših političara se svode na „šminkanje situacija“. I to tako, dan za danom. Samo padaju bahate izjave… Pa najmanje deset puta smo čuli izjavu Ministra financije u stilu, nama se ništa ne može desiti, a i on, kao i svi drugi Vladini dužnosnici zaboravljaju što su sve obećavali kada je Vlada prodavala svojim građanima dionice (T-HT i INA). Točnije rečeno: Vlada im je podvalila! Na žalost, tako je podvalila (zajedno sa već spomenutim stranim bankama) i mirovinske, a i investicijske fondove. Tako hrvatski građani i tu su ostali na gubitku. A gdje nisu, cijene svaki dan rastu, a plaće ne smiju... To je isto jedna velika zamagljena reforma ili slavni iskorak na hrvatski način u zaustavljanju recesije(?). Kakva je to logika? Tko tu sluša g. Rohatinskog, tko je govorio da „cijene ne smiju rasti“, a sada govori da se „ne smijemo dalje zaduživati“ onako kako smo to dosada radili. A tko ga sluša? A što bi bilo da su ušli MMF-ovi potezi? Vjerojatno ne bi bilo gore, ili bi se bar vidjelo svjetlo na kraju tunela. No, naši političari ipak sve bolje znaju i od domaće, pa i strane struke. Baš zato svi, baš svi naši, i sadašnji i bivši političari moraju snositi odgovornost za ovakvu situaciju! Dok narodu jedino ostaju izbori, na žalost i to, da bira opet isto, pa isto...Nemamo baš veliki izbor!