Ovogodišnji Božić ući će u anale Katoličke crkve. U Vatikanu je papa prvi put služio ponoćku u 22 sata, a ne u ponoć, a prije same ponoćke psihički bolesna žena uspjela ga je srušiti na pod unatoč brojnom osiguranju.
No i Zagrepčani će svoju ponoćku u katedrali sigurno pamtiti. Kako i ne bi kad je usred propovijedi kardinal Josip Bozanić najednom stao s čitanjem i ozbiljno, prijekorno prozborio: „Molim vas, budite malo pristojniji. Idite na svoje mjesto! I vi se spustite dolje.“ Shvatili su da to nije dio propovijedi, barem dosad nije bio. Nešto se događa. Što? Kome su te riječi uopće upućene?
Jadranki Kosor i Vladimiru Šeksu sigurno ne, koji su sjedili u prvom redu. Gotovo nitko nije znao što to Bozanić hoće i traži osim onih baš u prvim redovima koji su uz riječi mogli vidjeti i njegov prijekoran pogled usmjeren na nekolicinu očito njemu „nepodobnih“.
I sve se to događalo u božićnoj noći kad se narod, vjernici vesele rođenju Sina Božjega, kad su svi razdragani, veseli, nasmijani, opušteni, vedri... A Bozanić s propovjedaonice počinje grmjeti!
Kao što se poslije ustanovilo, zasmetali su mu fotoreporteri koji su malo blicali njega, a malo i visoke goste pred njime. Ni prvi ni zadnji put. Ali zasmetali su ga i TV kamermani koji ondje također stoje svaki put na istom mjestu!
Kako kažu neki kolege fotoreporteri, Bozaniću je „puko“ film kad mu se posve blizu približila mlada fotoreporterka s irokez frizurom, brojnim naušnicama i poderanim trapericama.
Bozaniću vjerojatno ne samo što nije bilo primjereno da mu netko takav dođe tako blizu nego zacijelo i nije dobrodošao u njegovu katedralu na njegovu misu. On i inače, kako se to može vidjeti na TV prijenosima, često voli „škicati“ tko mu je sve u katedrali i što se u njoj zbiva. Rješavaju li se, međutim, takve situacije preko propovjedaonice?
Objektivno kazavši, ima kolega koji doista neprimjereno odlaze odjeveni u katedralu, i uopće u crkve, ali to se događa i s dolaskom u Vladu, Sabor i druge institucije.
Kodeks odijevanja novinara i fotoreportera u nas gotovo da i ne postoji iako bismo i bez njega trebali znati da se za neke prilike treba malo pristojnije, svečanije odjenuti. Također, zna biti i fotoreportera koji su prenasrtljivi.
Ali sve se to rješava na nekom drugom mjestu. Iz Bozanića je na ponoćki provrela njegova nesnošljivost prema medijima uopće, a ovo je očito bila samo kap koja mu je prelila čašu. Bozanić s medijima i inače nikad nije bio na „ti“, nikad nije shvatio njihovu ulogu, kao što ih nikad nije ni prihvatio kao važnu sastavnicu društva, bez obzira na to slaže li se s njima ili ne.
Nakon faze određene polusuradnje, posve se distancirao, izolirao, zacijelo i pod utjecajem svojih najbližih suradnika. Ali s njime sličan problem imaju čak i „njegovi“ crkveni mediji jer i njihovi urednici moraju zvati i zvati, moliti i moliti, da bi možda on jednom nekome od njih dao neki intervju koji je najčešće bez sadržaja. Baš kao i u Milana Bandića.
To je dakako Bozanićev izbor, stil rada, koji se posve razlikuje od onoga njegova prethodnika Franje Kuharića koji je medijima bio stalno dostupan, jer je dobro znao da su oni izvrstan način prenošenja evanđelja. Baš kao što to pišu i vatikanski dokumenti.
Ako je Bozaniću to i stil rada, opet nije vrijeme i mjesto da se s medijima obračunava preko propovjedaonice na Božić. Ako mu je nešto zasmetalo na ponoćki, ili možda već i prije, sve je mogao riješiti preko Tiskovnog ureda.
Mogao je preko glasnogovornice zamoliti redakcije da pripaze kako se njihovi ljudi odijevaju i ponašaju, mogao je u katedrali za njih odrediti fiksna mjesta, mogao se sastati s urednicima i s njima sve to raspraviti... Sve je mogao odraditi u dogovoru. Ali kako da se išta od toga dogovori kad s njime uopće nema nikakva dijaloga. Samo prijekor na prijekor. Pa i na Božić.
Kad ces ti, Despote vec jednom prestati pisati gluposti i poceti se baviti s necim sto je korisno za ovo drustvo, na primjer vuci plug zajedno sa bozanicem i na taj nacin spasiti poljoprivredu. pljuc!