Uoči odlaska hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u Francusku 1998. godine neprijateljstvo najbučnijih navijača prema Ćiri Blaževiću bilo je na vrhuncu. “Ljubav” prema treneru svih trenera izražavala se u dvije riječi – “Ćiro, pederu!” Bilo je to vrijeme kolapsa Hrvatske demokratske zajednice i stvaranja crveno-žute koalicije - toga su ljeta Račan i Budiša u Splitu sklopili sporazum koji će ih na početku 2000. godine dovesti na vlast. Činilo se da je Ćiro, optuživan kao produžena ruka “diktatora” Tuđmana, bio na najnižoj točki samopouzdanja. Bio je jedan od najmrskijih simbola HDZ-ove vlasti. Onda se dogodilo čudo. Hrvatska reprezentacija u Francuskoj osvaja treće mjesto, a u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj dočekana je s dotad neviđenim oduševljenjem. Ćiro je prestao biti peder i nikad više, unatoč golemim oscilacijama koje je imao kao trener, ugled mu neće biti poljuljan. Hrvatskoj je tada uspjeh nogometne reprezentacije bio potreban kao čaša vode umirućem od žeđi. Zemlju je bio osiromašio rat, dojam se iz medija stjecao da politika i političari ne postoje ni radi čega drugoga doli radi lopovštine, od zanosa ratnim pobjedama nije bilo ostalo ništa. Odjednom, u bezvoljnu i malaksalu zemlju izgubljena morala život su vratili nogometaši podignuvši je sa dna do svjetske slave. Slično se, s istim glavnim sudionikom, Miroslavom Blaževićem, dogodilo i 1982. godine, kad je Dinamo pokunjenoj i političkom i policijskom represijom okovanoj Hrvatskoj, u kojoj su zatvori još bili puni političkih uznika, prvim mjestom donio nezapamćeno veselje.
Ćiro Blažević više nije na čelu reprezentacije, ali vatreni će uvijek ostati Ćirini vatreni. Hrvatska je danas također u teškim nevoljama, ugled Hrvatskoga nogometnoga saveza, baš kao i Ćirin 1998.,nikad nije bio slabiji. I sigurno velik dio nacije u uvjetima kakvi nam se ponavljaju sanja o uspjehu nogometaša koji bi nas na Europskom nogometnom prvenstvu, koje za Hrvatsku počinje preksutra, u stilu Blaževićevih vatrenih, vratio u život kao što nas je vraćao 1982. i 1998. godine, ali i prigodom drugih uspjeha nogometne reprezentacije te inih sportaša. Živimo u svijetu bešćutne borbe za profit i za pojedinačne interese, iza fraza o demokraciji, Europskoj uniji, međunarodnoj zajednici, civilizacijskim vrijednostima i ljudskim pravima krije se zvjerinjak u kojem najbolje prolaze najjači i najgrabežljiviji. Sport je jedno od rijetkih područja u kojemu, u uvjetima kakve-takve ravnopravnosti, mali mogu trijumfirati nad velikima, u kojima ponižene nacije mogu doći do izražaja, u kojima lijep potez na igralištu može vrijediti više od nuklearnog arsenala. Osim toga, sport kao televizijski spektakl - a on je ponajviše to - najuvjerljivija je drama i predstava. Na televiziji nam na neki način lažu i zavode nas i filmovi i sapunice, i političari i pjevači, i slavni voditelji i njihovi gosti, ali nam sport ne laže, njegova dramatičnost koja se odvija pred našim očima nije ni fikcija, ni obmana, ni vještina manipulacije – on je stvarnost koju upravo gledamo, sposobnost i umijeće koji se ne daju glumiti i rezultat koji se ne može krivotvoriti ili nametnuti političkom, gospodarskom ili oružanom moći neke sile. Sportska su natjecanja najljudskija upravo zato što se ljudi i njihove režije u njih mogu najmanje upletati, “upleću” se talent, rad i sreća, pa su zato i najnevinija. Zbog te nevinosti cijeli se svijet otima za velike sportske priredbe, za velike smotre jedinoga viteštva preostaloga u svijetu, kao što se za njih i s najviše očekivanja priprema.
Hrvatska se za Euro “pripremila” dobro - svađe u nogometnoj organizaciji i oko nje nikad nisu bile žešće, politika se nikad tako izravno nije umiješala u nogomet, izbornik i njegovi suradnici već su potpisali svoj odlazak... Sve – jako “motivirajuće”. Ali uspjeli ili ne uspjeli, znamo – Ćiro, a s njim i okrepa nacije, sigurno se ponavljaju. Samo što nikad ne znamo - kada.
Sport je jedno od rijetkih područja u kojemu mali mogu trijumfirati nad velikima, poniženi doći do izražaja
Komentara 20
još kad se sjetim one delegacije što je sa Tuđmanom došla posjetit vatrene,Sliško,Bagarić,Jelavić,Pripuz koja je to momčad bila devedesetih
Samo radi istinitosti navoda i faktografije, s kojom vi, gospodine Ivkošiću, očito žestoko "ratujete", hrvatski zatvori te 1982. bili su poluprazni, a poslije Titove smrti u Hrvatskoj nitko nije osuđen radi "verbalnog delikta". Analize stručnjaka poslije SP u Francuskoj 1998.,, uzimajući u obzir kvalitetu ondeašnje reprezentacije, kažu da bi svki iole suvisao trener s tom reprezentacijom osvojio naslov prvaka. To jedino nije mogao Ćiro Blažević, svejedno je li radi toga što je utakmicu prodao Francuzima ili zato što je raadi netrpeljivosti na klupi držao najboljeg igrača reprezentacije, Roberta Prosinčkog, kojeg je uveo u igru u 89. minuti susreta, a istodobno predugo u igri držeći očito indisponirnog Zvonu Bobana, koji je bio i direktni krivac za primljeni gol.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Pita sin oca u Beogradu: Tata, kada je Srbija zadnji puta bila na Evrposkom prvenstvu u nogometu? Otac odgovara: Ne znam sine ,pitaj dedu ;)