Kada bih birao između istine i revolucije, izabrao bih revoluciju, zborio je Giancarlo Pajetta, dirigent i uvjereni komunist. Geslo Milanovićeve vlade zvučalo bi ponešto drukčije: Kada bismo birali između istine i revolucije, izabrali bismo revoluciju u kombinaciji sa spin doktorima. Kako drukčije protumačiti bombastičnu vijest da Milanović ide papi Benediktu XVI. te da će postaviti pitanje ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske kada, kako su potvrdili u Vatikanu, još nije određen ni datum susreta, a kamoli teme razgovora? Radi Zinka Bardić, radi i mulja li ga mulja, pardon, to se sada kaže “spina”.
Kako nije 1945. godina pa nije baš zgodno sa svjetonazorskim suparnicima obračunavati se metkom u zatiljak i šutnuti ih u jame, danas se revolucija provodi tako da se u ljude puca uz pomoć medijskih hitaca i manipulacija. Televiziju Zagreb koja se donedavno zvala Hrvatska televizija lako su koknuli i instalirali svoja potrčkala, aktiviste i “simpatizere”. Druge televizije drže za gušu koncesijama i “ambicijama” njezinih urednika i novinara koji idu na noge Milanoviću, dijelu pak tiskanih medija, koji su i tako na koljenima, dovoljno je da Linić pošalje poreznike i da ih takvim dejstvom neutrališu u pet minuta u slučaju pojavka neprijateljske žive sile.
U takvoj atmosferi straha lako se zaigrati, lako im se ponašati poput revolucionara od kojih sve počinje, dok se sve staro treba srušiti i likvidirati, pa makar i sami sudjelovali u tome, kao što je Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju žrtava komunističkih zločina nakon 2. svjetskog rata, pri čemu su između revolucije i istine na kraju ipak izabrali revoluciju.
Od proslava datuma novije povijesti vezanih za Domovinski rat napravili su parastose, kao s Danom pobjede opredjeljujući se, opet, za revoluciju umjesto istine, povezujući komunističku borbu s braniteljskom borbom u Domovinskom ratu, “zaboravljajući” da su branitelje i hrvatske gradove, od Vukovara do Dubrovnika, ubijali ljudi s titovkom i petokrakom. U sklopu Milanovićeve revolucije je, kao i kod svake, i redefiniranje obitelji, omiljene rabote svih komunista i njihovih teoretičara, od Marxa preko Staljina do Pola Pota.
Kao i 1945. godine, iz usta Milanovićeva ministra za duhovno i tjelesno zdravlje radnog naroda Željka Jovanovića stalno se puca po vjeronauku, uvodi zapaterovski “građanski odgoj” pri kojem država, u svijetlu najgorih totalitarnih tradicija, želi supstituirati obitelj. Svima onima koji su tvrdili da laičnost države ne znači i neutralnost, eto argumenta. Kao i svim revolucionarima od kojih svijet počinje, tradicija im je neprijatelj kojeg treba rastočiti pa na istu razinu staviti Sai Babu i Ivana Pavla II., tradicionalnu i “alternativne obitelji”
... Kao svi revolucionari i ovi šire privid vlastite čistoće i nedužnosti: Kao što su njihovim duhovnim precima u Jugoslaviji za sve što ne valja bili krivi Turci, tako su ovim Milanovićevim pionirima pojačanih “prekaljenim drugovima” za sve krivi oni prije njih koji su pak, od Bebića do Jarnjaka, mentalitetski također ispali iz istog šinjela postavši, s njima, tek druga frakcija SKH. Sada će i Milanović, kao i Tito Pavlu VI., otići Ratzingeru u posjet. Što će spin- doktori od toga napuhati, tek ćemo vidjeti, kao što su napuhavali o “intimnosti” kardinala i premijera i desetinama nepostojećih susreta, na što je Kaptolu pukao film pa sve demantirao, a onda, u zadnjoj propovijedi kardinala Bozanića, otvoreno je pokazana ta “intimnost” i “ljubav”.
Sve te tendencije i procese koje je otvorila i provodi Milanovićeva Vlada, kardinal Bozanić nazvao je “kulturalnom revolucijom”.
To je, dosad, najizravnija i najkonkretnija kardinalova propovijed, snažnija i od famoznog “grijeha struktura” koji su drugovi onomad spretno iskoristili za svoju kauzu kako bi suparničku frakciju SKH maknuli s vlasti. I gdje smo kao društvo sada?
Nigdje, osuđeni smo stalno ponavljati stare sukobe u novom ruhu jer drugovi uporno između revolucije i istine biraju revoluciju, pri čemu, slikovito govoreći, Crkva postaje jedina ozbiljna opozicija, a Glas Koncila jedino opozicijsko glasilo. Već viđeno, zar ne?
Amen.