Kandidat za šefa SDP-a može biti neuočljiv kao Tonino Picula, no nedostatak osobnosti neće mu biti uzet kao mana. Naprotiv, njegova će se samozatajnost opisivati kao dobrodošao nastavak račanovskog stila u SDP-u.
Može biti i bez stranačke baze i bez iskustva u upravljanju velikim sustavima kao Zoran Milanović, pa ipak mu to neće umanjiti izglede u utrci za vođu SDP-a. Njegovo će neiskustvo, štoviše, biti definirano kao nepotrošenost, a ambicija da unatoč nedostatku utakmica u nogama postane Račanov nasljednik pokretački vjetar koji će ispuniti jedra.
Može biti sirovi demagog čija isforsirana kajkavština izaziva podsmijeh, kao Milan Bandić, ali to mu neće izlokati temelje na kojima gradi svoju karizmu. Štoviše, čak i netransparentnost kojom, bez ozbiljne demokratske kontrole, upravlja glavnim gradom svih Hrvata pridonosi njegovoj snazi.
Kandidat za šefa SDP-a može biti sve, samo ne smije biti Željka, žena-političarka, na čijoj se medijskoj demontaži polako razgrađuje i imidž muškog kluba u SDP-u kao naprednog društvanca koje iskreno zagovara svijet jednakih mogućnosti. Nitko od uglednih muških socijaldemokrata neće, naravno, javno osporavati Željku Antunović i njezino pravo da se natječe za predsjednicu SDP-a komentarima koji bi mogli izazvati bijes udruga za ženska prava.
Dovoljno su osviješteni da znaju što smiju, a što ne. No, zato će bez suzdržavanja pred novinarima govoriti, na primjer, o “ludoj babi koju treba izolirati ako bude pravila probleme”. Ne razmišljajući o pristojnosti, vođeni vlastitom podsviješću u kojoj žena ipak ide korak iza muškarca, pitaju što bi to “ona tamo” htjela i zar “ona baba stvarno misli da onako “lajava, agresivna i antipatična” može zamijeniti Ivicu Račana...
Ne može se ne primijetiti da su socijaldemokratski muški uglednici ipak evoluirali. Kad je svojedobno, puno prije Račanove bolesti, Željka Antunović iskreno rekla da se nakon Račanova povlačenja s čela stranke namjerava kandidirati za predsjednicu SDP-a, “nježno” su joj se narugali da se “naša mala djevojčica zaigrala”. S obzirom na trenutačni odabir riječi u neslužbenom govoru o svojoj kolegici sad kad je predsjedničko mjesto stvarno na stolu, očito da u toj kandidaturi ipak vide opasnost za svoje favorite.
Istodobno, nikad nitko od onih koji u Željki Antunović vide zapreku za ustoličenje dvojca u kojemu bi Zoran Milanović bio prijelazni šef stranke i Ljubo Jurčić premijerski kandidat, nije novinarima govorio grubo o nekome od muških socijaldemokrata koji su se kandidirali ili čija su se imena spominjala u kontekstu potencijalnih kandidata za šefa SDP-a.
Dok su Željku Antunović tretirali cinično i posprdno povezujući njezin spol i predsjedničku ambiciju, izjednačavajući njezinu političku oštrinu i otvorenost s bapskom lajavošću, o muškim stvarnim i potencijalnim kandidatima govorili su s poštovanjem, nikad ni za koga nisu rekli, primjerice, da je ofucana, pijana, luda, beskorisna bitanga... U svijetu muške socijaldemokratske elite svi su oni dečki vrijedni poštovanja, pa makar bili na suprotnim stranama. Željka Antunović sigurno bi živjela mirnije da se povukla iz te igre kad je vidjela kamo vodi.
No, njezina dosadašnja politička karijera pokazuje da ona nije od te vrste. Osim toga, teško je bilo naslutiti da će Račanov odlazak sa scene dovesti do organiziranja pravog pokreta otpora u SDP-u protiv nje i da kolege neće birati sredstva kako bi je maknuli iz igre ili joj barem smanjili izglede. Tko je mogao predvidjeti da bi u naprednom i europskom SDP-u Željki mogao biti uteg i to što nije – Željko?!
