Kad sam prije mjesec dana vidio školsko igralište u pristojnom
splitskom kvartu Split 3 (koji, dakle, nikako nije sirotinjski), bio
sam, moram priznati, osupnut kako je sve zapušteno, ružno i depresivno.
I to ne samo zato što je škola i pripadajuće igralište sagrađeno u
socijalizmu nego, uvjeren sam, prije svega zato što se u školu i
igralište u ovih 17 godina samostalnosti i demokracije nije uložilo ni
kunu.
Igralište je bilo puno rupa, na nekim dijelovima već je izbila trava,
ploča od koša bila je strgana, a konstrukcija zahrđala. Teško je u
takvim uvjetima očekivati da izraste novi Nikola Tesla, što je ovih
dana uspjelo Marinu Soljačiću. U depresivnom okruženju djeca su, na
žalost, osuđena na stagnaciju, a u najboljem slučaju na prosjek. Ako u
međuvremenu ne postanu narkomani ili pak ne dobiju tetanus zbog
ozljede na zahrđalom košu.
Dok je splitsko igralište paradigma za društvenu nebrigu (državnu,
županijsku i gradsku, svejedno), gradnja mosta kopno Pelješac,
ali i bombastične najave silnih pojačanja naših nogometnih klubova
postale su simbol rastrošnosti i megalomanije, koja u uređenim državama
izaziva podsmijeh i nevjericu. Zemlja koja ima takva školska igrališta
i dobar dio države gdje je nezaposlenost iznad dvadeset posto ulaže u
most 250, a možda čak i 300 milijuna eura, kao od šale.
Na stranu što građevinski pothvat nema nikakvu gospodarsku opravdanost,
a i geostrateški argumenti na klimavim su nogama. Po njima ispada da
"ljuti hrvatomrsci" iz Neuma, koje podržavaju ekstremisti iz Čitluka i
Gruda, jedva čekaju da postave barikade da mi Hrvati iz Hrvatske ne
možemo doći u Dubrovnik.
Nije, dakle, riječ gospodarstvu ni o geostrateškoj nuždi, nego o
neodgovornom trošenju državnog novca. Samo će neki lobiji, na žalost,
imati debelu korist. Budući da su sredstva uvijek ograničena, od onih
koji ih troše očekuje se da koliko-toliko poštuju prioritete. Gotovo da
je sve korisnije od investicije u golemi most na Pelješcu.
Nešto slično, samo na drugoj razini, događa se s nezanimljivim
hrvatskim nogometnim prvenstvom, što se možda najbolje vidi po šačici
ljudi koja redovito dolazi na stadione. Tako se bombastično najavljuje
dolazak rashodovanog Igora Tudora, koji bi za jednu sezonu u Hajduku
trebao inkasirati čak 800.000 eura, a to je svota koju splitski klub
jedva zaradi od prodaje karata u cijeloj sezoni. Još veću rastrošnost
pokazuje Dinamo koji je, treba li naglašavati, bogato subvencioniran iz
zagrebačkog proračuna.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da Hajduk i Dinamo "prezime u
Europi", ali sam protiv toga da ih se plaća iz proračuna dok školska
igrališta izgledaju jadno i zapušteno. Osim toga, da je prezimiti u
Europi toliko dobro, "uspješni" menadžeri klubova već bi našli nekog
privatnog sponzora.
U POVODU
