Pozivam birače HDZ-a da 25. studenoga glasuju za HSP jer je to glas za one vrijednosti s kojima su birači HDZ-a 90-ih godina krenuli u projekt stvaranja hrvatske države”.
Tim je borbenim riječima s nedjeljnog skupa u zagrebačkoj Dubravi šef pravaša Anto Đapić uzvratio udarac Ivi Sanaderu. Šef HDZ-a, naime, sa svojih mobilizacijskih skupova već tjednima uporno poziva birače od političkog centra do desnice da se ne kockaju svojim glasom, koji bi eventualno dali HSP-u ili nekoj manjoj stranci s desnog političkog pola, već da ga investiraju u pobjedu HDZ-a, koji je jedina brana povratku “crvenih” na vlast u Hrvatskoj.
HDZ i SDP su toliko zauzeli politički i medijski prostor da za ostale stranke gotovo i nije ostalo mjesta na terenu. Dok Josip Friščić i Đurđa Adlešić višebojnim “double-deckerom” s glavnog zagrebačkog trga krenuše na svehrvatsku turneju, što se u medijima bilježi sitnim noticama, dok Radimir Čačić i Vesna Pusić neuspješno pokušavaju smisliti kako da do izbora vrate dio glasova lijevih birača koji su se prelili Zoranu Milanoviću, a Vladimir Jordan hladnokrvno čeka ishod izbora i računa koliko će desetaka milijardi kuna izvući od buduće vlasti, tko god je obnašao, Đapićeva taktika nekako uspijeva privući pozornost jer u njoj ima dovoljno drskosti da bi bila zanimljiva medijima koji je prenose do birača.
Svjestan da svoj rezultat može nabildati samo otimanjem Sanaderovih birača, Đapić neumorno ponavlja da su HDZ i ti “crveni” o kojima govore zapravo sijamski blizanci, toliko slični kao da su lice i naličje iste medalje. Da bi naglasio blizanačku identičnost SDP-a i HDZ-a, a sebe i HSP predstavio kao istinsku treću snagu na političkoj sceni, Đapić se postavlja kao ravnopravan politički konkurent. Ne želi kampanju provesti u njihovoj sjeni niti biti zarobljenik njihovih tema.
Ne želi da njegova uloga u izbornoj kampanji bude svedena samo na povremenog komentatora njihovih svađa, obećanja ili incijativa. Đapić želi pokazati da je ozbiljan politički čimbenik koji ne kani biti sekundant u dvoboju velikih. Želi pokazati i da ima državnički potencijal i da, za razliku od mekih i još mekših, on promišlja strateška politička pitanja u svjetlu zaštite kako nacionalnih interesa, tako i nacionalnog ponosa. Upravo zato što želi da ga birači i suparnici tretiraju kao snažnog igrača, Đapić poziva šefove HDZ-a i SDP-a na megdan iliti sučeljavanje, dajući usput pljusku Milanoviću ironičnom primjedbom kako se on ne bi bavio osobnim i za državu nevažnim stvarima poput satova i mercedesa, nego najmanje s pet sudbinskih pitanja.
Đapić, naravno, želi postići što bolji rezultat na izborima. No, istodobno želi izbjeći analize u kojima će biti opisan kao slučajni “otimač glasova” kojega je razočarani birač s desnice izabrao tek usput, kao neku vrstu manjeg zla, samo zato što mu Ivo Sanader iz bruxelleskih salona nije simpatičan kao što mu je bio Ivo Sanader sa splitske rive. Kampanjom u kojoj Sanadera izjednačava s Milanovićem i kojom želi upozoriti na to da se HDZ i SDP gotovo ne razlikuju kad je riječ o, primjerice, politici prema Haaškom sudu, zaštiti hrvatskih monetarnih interesa, prepuštanju hrvatskih ljudi izrabljivanju i nedjeljom, privatizacijskim aferama u koje su bile umočene obje velike stranke...
Đapić nudi sebe, svoju politiku i svoju stranku kao alternativu. Nove birače koje će privući Đapić želi zadržati kao dio stalnog HSP-ova biračkog tijela. Koliko će biti uspješan, pokazat će izbori. No, nema dvojbe da se u suženom prostoru koji oko sebe ostavljaju HDZ i SDP Anto Đapić nekako uspijeva snaći bolje od drugih oporbenjaka.
