Predsjednik Mesić je, opet jednom, bio u pravu. Medijska koncentriranost na haaška obrazloženja tvrdnji o zajedničkome zločinačkom pothvatu odista je splasnula tek nekoliko dana nakon prave poplave komentara. Kao i obično, nedostatak vijesti zdušno je nadoknađivan viškom (nerijetko posve proizvoljnih, a počesto i neinformiranih) komentara.
Ponajprije, o zločinačkome je pothvatu opetovano pisano kao da je riječ o posebnome kažnjivu djelu, a ne o opisu zbivanja u kojemu je ratni zločin, kako ga tužiteljstvo vidi, tek bio moguć. S jedne je strane u optužbi protiv Gotovine, Čermaka i Markača ograničen broj sudionika zločinačkog pothvata na sedam osoba; uz trojicu optuženih, kao sudionici pothvata navedeni su i bivši predsjednik Tuđman s najbližim suradnicima Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom i Zvonimirom Červenkom. Potom je, na inzistiranje obrane, popis proširen još sedmoricom, pri čemu je – u skladu s djelomice izmijenjenom doktrinom zločinačkoga pothvata demonstriranom u drugim recentnim suđenjima pred istim sudištem – riječ o osobama u00ABkoje su sudionici pothvata upotrijebili ili s njima surađivali u izvršenju zločinau00BB. To su, znano je sada, Jure Radić, Ivan Jarnjak, Markica Rebić, Mate Laušić, Miljenko Crnjac, Rahim Ademi i Mirko Norac.
Na dopunskome su popisu – posve očito – oni za čiju kaznenu odgovornost tužiteljstvo nema dokaza (ili interesa da ih iznese), dakle osobe koje nisu optužene. Istodobno, međutim, to su osobe koje – za razliku od neposredno optuženih (živih i mrtvih) – ne mogu biti ni oslobođene. U tomu je moralni problem nastao objavljivanjem imena ove sedmorice, o kojemu uopće nije bilo riječi.
Politički je aspekt počesto također promašeno tumačen u brojnim usplahirenim komentarima proteklih dana. Nasuprot najglasnijim domaćim domoljubima, ni tužiteljstvo (da se o sudištu još i ne govori) ne "optužuje hrvatsku državu za zločin genocida". Dapače, izborom imena tužiteljstvo – u induciranoj javnoj nervozi dakako nezamijećeno – tvrdi, zapravo, nešto posve drugo; da je, naime, u Hrvatskoj sredinom devedesetih došlo do svojevrsnoga tihog državnog udara. Taj je (pretpostavljeni) puč jedino opravdanje za navođenje imena ministara, no ne i premijera, za navođenja obavještajnih funkcionara i (pojedinih) generala, no ne i njihovih nadređenih, konačno (i iznad svega) za izostanak bilo kojega od imena funkcionara zakonodavne ili pravosudne vlasti.
Ako je zločinački pothvat bio moguć samo tako što je bio skriven od ustavom propisane hijerarhije odgovornosti, pa i od javnosti (na što navodi inzistiranje na – tada – tajnim zapisima s formalnih i neformalnih sastanaka), haaško tužiteljstvo (zbog svojih razloga, naravno) zapravo brani hrvatsku državu od njezinih vrhunskih funkcionara. U kojoj su mjeri pritom u pravu može biti upitno, no morat će se odustati od tvrdnji političkih vođa kako isto sudište izriče povijesnu istinu (kada je npr. o Martiću riječ), ali je u funkciji u00ABzna-se kojih interesau00BB kad govori o hrvatskoj verziji zločinačkoga pothvata.
U tako određenome kontekstu zaplotnjačke teme nužno padaju u drugi plan. Moguće je spekulirati o tomu zašto se neka imena (ne) nalaze na jednome od popisa, o tomu tko je sve utjecao na sastavljanje popisa, no bitno je vidjeti kako izići na kraj s dalekosežnom implikacijom državnoga udara (pa makar on bio i diskretan). Konačno, jednostavno je besmisleno da se – nakon desetak godina – javno dokazuje kako je zločinačko djelovanje koje i haaško tužiteljstvo opisuje kao klandestinu akciju dijela političkoga vrha zapravo bilo općeprihvaćena patriotska gesta.
Korak k tomu bilo bi i osvještenje onoga političkog konteksta koji se suđenjima (u Haagu i Zagrebu) indikativno uopće ne pripisuje. Nedvojbeno je, naime, da vladajućoj stranci odgovara da prije izbora ne počnu barem dva simbolička opterećujuća procesa, postupak protiv Gotovine – nedvojbeno najpopularnijega hrvatskog vojskovođe – i protiv Merčepa – jer je riječ o ubojstvima civila u Vukovaru prije početka napada na grad. Oba bi procesa zasigurno barem dijelom umanjila podršku tradicionalno HDZ-ova biračkoga tijela aktualnim stranačkim izbornim listama. Nasuprot urotnjacima nije vjerojatno da vlada može doista utjecati na haaške termine (pa ni na prepucavanja odvjetničkih timova koja pridonose odgodama); još je manje vjerojatno da može utjecati na Merčepovo zdravstveno stanje. No prigodu će svakako iskoristiti. Možda i na opće dobro – bude li ovakav stjecaj okolnosti značio prijeizbornu kampanju s manje nacionalističkoga fabuliranja (te, logički, s više programskih rasprava).
