Uhićen Karadžić! Svijet u euforiji! Živjela pravda!
Ali, neumoljivo pamćenje nekako ne da tom oduševljenju da provali svom
snagom. Jer, što je taj isti svijet, koji sada slavi, činio dok je
Karadžić žario i palio? Ništa! Puštali su ga da radi svoj krvnički
posao i s poštovanjem pregovarali s njim. BBC, CNN i Sky stalno su ga
imali na ekranu (pa i mi, na žalost, svake večeri u “Slikom na sliku”).
Obvezno su ga oslovljavali s “doktor Karadžić”! Zar nisu već tada znali
što radi? Zar ga nisu mogli spriječiti? Naravno da jesu. Ali nisu
htjeli, pa je ta opera strave i užasa svoj finale imala u Srebrenici.
A kad je i hrvatska Oluja pokazala da od velike Srbije neće biti ništa,
kad je svjetska politika – iako je ozakonila Karadžićevu ostavštinu
priznavanjem Republike Srpske – ipak odbacila Miloševića, počela je
tobože ogorčena potraga za “najvećim ratnim zločincima Karadžićem i
Mladićem”.
Dugo je, bogme, trebalo svijetu da tobože progleda!
Još dulje mu je trebalo da napokon uhvati psihijatra s Pala. Sada
svjetska javnost samozadovoljno plješće. Kakvo licemjerje!
RIJEČ - DVIJE
