Stanovnicima “malenog sela u centru grada”, kako od milja sami zovu Ljubljanicu, ne prođe dan da barem nekoliko puta ne vide svog poštara koji s njihovim pošiljkama, pismima, mirovinama i računima kvart prijeđe nekoliko puta poprijeko. Dok broji koliko ima kilometraže u nogama, Mladen Sambolić Cobra zastaje i razmišlja...
Buđenje u 4.30
– Na istoj lokaciji radim već 15 godina, a svaki dan prijeđem desetak kilometara – nabraja Cobra te dodaje da je, otkako mu je prije četiri godine operirana kralježnica, počeo koristiti torbu na kotačiće. Dotad je svu dnevnu dostavu nosio na ramenu, a dnevno je u nekoliko navrata znao podijeliti i do trideset kilograma pošiljaka.
No Cobri to nije smetalo. Kaže da nikada ne bi radio ni jedan drugi posao, a njegova volja za radom vidljiva je dok šeće ulicama te ga svako malo zaustavi netko od stanovnika pričajući mu o najnovijim zbivanjima u naselju, komentirajući aktualne vijesti, šaleći se ili ga jednostavno žele potapšati po leđima i zahvaliti mu na dodatnoj usluzi. Ne vole ga jedino psi, koji, dok prolazi pored njihove kuće, nervozno laju dok ostavlja poštu.
– S nekima se, s vremenom, sprijateljim, a s nekima se gledam izdaleka. No da psi ne vole uniforme znao sam i kad sam počinjao prije 25 godina, kad sam bio tek zamjenski poštar – napominje Sambolić.
Da bi stigao na svoje radno mjesto u zapadnom dijelu grada i počeo s radom u šest sati, budi se svaki dan u pola pet ujutro. Radni dan počinje razvrstavanjem pošte, a zatim kreće u obilazak ulica u kojima je zadužen za poštu tisuću stanovnika. Inače, pošta u Ozaljskoj, u kojoj Sambolić radi, pokriva čitavu Trešnjevku koja broji 33.000 kućanstava. Poštar Sambolić zna i problematiku svake kuće pa mnogi imaju i njegov broj mobitela, kako bi im u svakom trenutku bio na usluzi.
Zajedno u ribičiju
– Suprug mi je prebolio teški moždani udar pa su mi tijekom njegova liječenja stalno stizale preporučene pošiljke i dokumenti. U Tvrtkovoj i Jukićevoj već me znaju na šalterima koliko sam vremena ondje provodila – priča Silvija Kajfeš-Belošević te dodaje da bi joj poštar Sambolić pomogao utoliko što bi joj svu poštu, kad ne bi bila doma, donosio isti dan po nekoliko puta, dok je konačno ne bi zatekao, kako ne bi morala čekati u centrali u redu. Razgovarajući sa susjedima, shvatila je da njezin slučaj nije jedini. Štoviše, Sambolićeva briga za ljude prerasla je s mnogima od njih u prijateljstvo.
– Tijekom godina shvatili smo da imamo iste hobije, pa tako danas idemo zajedno na ribičke susrete, a u ribe volimo zajedno otići i rekreativno – kaže Vladimir Vukić.
Najveću gužvu Sambolić ima u vrijeme dostave računa, od 7. do 15. u mjesecu.
– Najbolji je kad ne nosi račune – kaže Nikolina Rebselj, jedna od susjeda, te dodaje: – Toliko nam pomaže da je suprug rekao da ga moramo počastiti barem ćevapima.
>>Pošta nabavila 250 UZV uređaja za obranu poštara od pasa
