Da je Ivo Sanader slutio kako će mu publika u pulskoj Areni, željna da
što prije čuje Olivera i Gibonnija, onako žestoko zviždati,
možda bi preskočio dolazak na koncert ili bi barem netko dalekovidniji
iz njegove svite diskretno zamolio dodvorničkog najavljivača da ne
ističe kako je u Arenu upravo stigao premijer te da ni po koju cijenu
ne traži od publike da ga pozdravi srdačnim pljeskom. Ovako je
prošao kako je prošao. Benigni dolazak na koncert
izrodio se u poplavu novinskih naslova koji su javljali da je stotinjak
dana prije izbora premijer izviždan iz 15.000 grla. Sanader je u Areni
izviždan jednostavno zato što ljudi ne vole kad im netko
svisoka nameće autoritete, kad se traži od njih da im se makar i
simbolički poklone, i sve to na mjestima na kojima se takvo
što ne očekuje. Publika je pljesak namijenila zvijezdama, a
te večeri to nisu bili političari.
Zvižduci Sanaderu, pa i kad ništa ne čini da ih dobije, samo
pojačavaju predizbornu atmosferu koja sugerira da je zrelo vrijeme za
promjenu vlasti. Zvižduci govore i da su političari krivi i kad su
nedužni, pogotovu ako su na vlasti. Prosječni birač kod vlasti najprije
vidi mane, a tek dugo nakon toga spreman je primijetiti i pokoju bolju
osobinu. Sudbina je svake vlasti da je u njezinu početku sadržan i
njezin kraj. Pitanje je samo kad će se dogoditi. Tako je u starim i
mladim demokracijama. No, za razliku od starih, uravnoteženih
demokracija, za tranzicijske je zemlje specifično da se birači
još nisu zasitili osjećaja da su od pasivnih stanovnika
komunističkih tvorevina postali aktivni politički čimbenici, pa
još imaju potrebu svake četiri godine na izborima dati
prednost drugoj ekipi. Hrvatska je prvu tranziciju obavila na prvim
demokratskim izborima, kad je višestranački sustav zamijenio
dotrajali komunistički model.
Druga je tranzicija izvedena 2000., kad je nakon desetljeća vladavine
HDZ-a na scenu stupila koalicijska vlast, koja je upravljanje državom
preuzela bez potresa nakon čiste izborne pobjede. Godine 2003. pokazalo
se da Hrvatska slijedi tranzicijske trendove. Nakon samo četiri godine
birači su poslali SDP u oporbu i povjerili vlast HDZ-u. Tri mjeseca
prije izbora čini se da su birači opet spremni za novu ekipu. Iako će
tek potkraj studenoga biti jasno je li ova atmosfera
nagovještaj izbornog ishoda, vladajući političari u
tranzicijama, pa tako i u Hrvatskoj, uoči izbora ne moraju samo plaćati
cijenu svojih pogrešaka nego se moraju boriti i protiv
potrebe birača za promjenom zbog promjene.
Tranzicijski birači ne stavljaju na vagu uspjehe i neuspjehe aktualne
vlasti, pa joj daju novi mandat ako su prevagnuli plusevi. U tranziciji
se najčešće sve svodi na dojam, pa se nagrađuje onaj tko
ostavlja dojam da je pošteniji, sposobniji, odlučniji... Tu
šef HDZ-a ne stoji najbolje. Kad Sanader iznosi dobre
gospodarske pokazatelje kao argument zašto treba dati
još jedan mandat HDZ-u, teško se oteti dojmu da
zapravo hrabri samog sebe da nije sve tako crno kako izgleda. U ovom
trenutku ne vidi se što bi to mogao u tako kratkom vremenu
učiniti da preokrene trendove u svoju korist. Niti može stvoriti dojam
da je manje arogantan, niti može spriječiti privatizacijske i
korupcijske afere koje su ga već pogodile, niti može objasniti onima
koji ne žele čuti koliko je njegova vlast učinila na promjeni atmosfere
u Hrvatskoj i približavanju EU, niti može osloboditi Gotovinu, niti
smanjiti pozitivan učinak novog lica Zorana Milanovića na rejting
SDP-a... Istina, sve osim oslobađanja Gotovine i slabljenja Milanovića
mogao je učiniti, ali nije. Vrijeme je iscurilo, a na izborima se plaća
i propušteno.
Lijepa naša politika
Glad za promjenom
