Vijest da će Branimir Glavaš nositi liste svoje stranke u slavonskim izbornim jedinicama uistinu nije senzacija. Otkako je postalo jasno da njegov slučaj teško može biti zaključen bez optužnice, sudnice i pritvora, scenarij prema kojemu će se Glavaš tući s HDZ-om na izbornoj bojišnici uzima se kao gotova stvar.
Nije, dakle, senzacija da Glavaš ide u izbornu bitku. Senzacija bi bila da je odjednom odustao od tog plana i povukao se. No, svi koji ga poznaju znaju da povlačenje nije Glavaševa opcija. Odlukom da bude nositelj lista HDSSB-a još jednom se potvrđuje da je Glavaševa sudbina vezana uz presedane, bez obzira na to može li on ili ne može na njih utjecati.
Glavaš je prvi zastupnik optužen za ratne zločine, prvi kojemu je Sabor zbog tako teškog krimena ukidao imunitet, prvi zastupnik koji se našao iza rešetaka, prvi kojemu prijeti zatvorska kazna od 20 godina... Glavaš je i prvi političar koji će bitku za zastupničko mjesto voditi iz pritvora. Igrom sudbine, Glavaš je i čovjek čiji pravni slučajevi i politički potezi razotkrivaju krhkost zakonskih pravila u Hrvatskoj.
Tako je tek sad, kad je predstavljena njegova ambicija da sudjeluje na izborima unatoč rešetkama, postalo jasno ne samo da mu je to dopušteno jer je, usprkos pritvoru, bez pravomoćne sudske presude nevin čovjek, nego i da bi se, kako su ustvrdili ustavni stručnjaci, mogao kandidirati za Sabor čak i da je pravomoćno osuđen za ratni zločin.
U Hrvatskoj, naime, ne postoji odredba koja ograničava pravo na kandidiranje građaninu koji je osuđen na zatvorsku kaznu jer je počinio neko teško kazneno djelo. Neovisno o slučaju Glavaš koji će se tek razviti u mukotrpno suđenje, u kojemu je dug put do pravomoćne sudske presude, stvari u Hrvatskoj danas stoje tako da neki mračni um može doći na ideju da biračima ponudi, na primjer, neovisnu izbornu listu sastavljenu od osuđenih ubojica i silovatelja kojoj će nositelj biti monstruozni višestruki ubojica Srđan Mlađan i da to bez ikakvih zakonskih zapreka može učiniti.
Nitko od takvih kandidata ne bi, istina, mogao konzumirati saborski mandat, jer zakon kaže da mandat izabranom zastupniku prestaje u trenutku kad je pravomoćno osuđen na bezuvjetnu zatvorsku kaznu od najmanje šest mjeseci. No, nakaradna je već i sama mogućnost da se i najteži osuđeni kriminalci mogu pojaviti kao kandidati na izborima.
Rasprave o zaštiti društva u demokraciji uvijek su složene jer je riječ o ekstremnim situacijama u kojima zakonodavac hoda po rubu s kojeg je lako otklizati u područje kršenja temeljnih ljudskih i građanskih prava. No, rasprave o kršenju prava zvuče apsurdno kad je riječ o osuđenicima kojima je zbog zlodjela koje su počinili uskraćeno osnovno ljudstvo pravo – na slobodu.
Uistinu je nejasno zašto bi, dakle, čovjek kojemu je na određeni broj godina sud oduzeo pravo da živi na slobodi zadržao aktivno biračko pravo kandidiranja na izborima. Pasivno biračko pravo da glasuje na izborima, naravno, nije upitno. Kad je lani u Nizozemskoj osnovana Stranka pedofila čiji je izborni program bila borba za legalizaciju seksa s djecom od 12 i više godina, tamošnje se društvo našlo pred neočekivanim iskušenjem. Nikad nikome, naime, nije palo na pamet da bi nekom pedofilu, a kamoli povećoj skupini, moglo pasti na pamet da se na tako drzak način izlože javnosti i uključe u političku utakmicu s bolesnim programom legalizacije dječjeg silovanja. Pa ipak dogodilo se upravo to što nikad nikome nije palo na pamet.
Moraju li i Hrvati čekati da na izbore izađe “neovisna zatvorska lista” koju će voditi Mlađan, Ivan Bulj ili neki drugi osuđeni ubojica, pa da se nedostaci u sustavu počnu popravljati?
