Samo treba zastati, osvrnuti se i podići glavu gore. Što se tu ima vidjeti? Uvijek isto staro stablo, nalik na svako drugo ulicu-dvije dalje. Vrba u Travnom ili vrba u Prečkom nisu li iste? Jablan na savskom nasipu i jablan u Staglišću zar ne rastu jednako visoko? Ne njiše li se breza jednako srebrnkasto u Vrbanima kao i na Jarunu, Maksimiru?
Točno je da je tisućama stabala hrasta ili javora, bukve ili graba rod jedan, pa opet je svako od njih drukčije kvrgavo, razgranato, nakrivljeno u jesen ili u zimu, svježe izlistano, gole ili bujne krošnje, pod snijegom ili u magli, pod teretom kišnih kapi. Nebrojeno je mnogo stanja, oblika i svjetlosnih mijena koje drvo i njegovu krošnju čine zanimljivima, privlačnima oku i, dakako, u ovoj prigodi, fotografskom aparatu. I dogodi se jedna lijepa fotografija. Ali jedna lasta, kažu, ne čini proljeće. Srećom priroda bez naknade nudi svakome tko želi gledati njezino tisuću i jedno lice. Dapače, strpljenje nagrađuje ljepotom i prizorima milim oku i srcu. Nevjerojatno, no čak se i u gradu gdje je čovjek, prvo da bi sebi napravio mjesta, bez milosti posjekao, a onda po svom ukusu opet posadio može uhvatiti više od djelića njezine pune ljepote. Ne samo umjetniku, nikome nije naodmet malo se osvrnuti oko sebe i iz ignorancije i nehaja našeg vremena pokloniti se krajoliku, zelenilu, šumi, parku, perivoju, drvoredu...
Sve je to već viđeno i opisano, sve je to zabilježeno i dokumentirano u knjigama, snimljeno za televiziju, film. Ima li išta novo? Zapravo ništa novo još od prije stoljeća i pol kako je poglavica indijanskog plemena pisao Lincolnu o tome kako crveni čovjek, za razliku od bijelog, doživljava prirodu, nebo, zrak, kako ne razumije zašto se ubijaju bizoni, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada, zašto je pogled na zelene bregove iskidan žicama što govore, pa se pita i odgovara: "Gdje je orao? Odletio je. Pravom je življenju kraj. Počinje borba za opstanak!" Zato vrijedi podsjetiti što gubimo ne dižući glavu gore u krošnje.
