Haaški sud nikoga iz Hrvatske nije osudio za ratni zločin! Hrvatska je jedina zemlja izašla iz rata uzrokovanog velikosrpskom agresijom a da ni jedan njen vojnik ili političar nije osuđen na Međunarodnom kaznenom sudu! Dokumentirano je da tijekom cijelog rata i svih vojnih operacija kojima je oslobađana zemlja, hrvatski politički vrh ni u jednome trenutku nije imao zločinački plan o protjerivanju Srba kao pripadnika agresorskog naroda.
Ovo je, što se Hrvatske tiče, i rata koji se vodio na njenu teritoriju, najvažniji rezime rada Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Uz slobodu generalima i sve što sloboda za njih osobno znači, najveća vrijednost oslobađajuće presude generalima Mladenu Markaču i Anti Gotovini jest ta što će budući naraštaji s ponosom moći govoriti da su državljani zemlje koja je, iako žrtva agresije, našla snage sama se suočiti s nedjelima što su ih počinili pripadnici njene vojske – i osuditi ih. U naslijeđe generacijama koje dolaze ostaje vječna činjenica da nama pravdu nisu morali dijeliti međunarodni suci, nego smo se za nju, unatoč svim otporima i teškoćama, uspjeli pobrinuti sami.
Za državu je, dakako, najvažnije što je u žalbenom postupku u predmetu Gotovina i Markač odbačena teza o udruženom zločinačkom pothvatu. Takva je optužba sadržavala iznimno teške i opasne kvalifikacije, i to političke, vojne i povijesne. U političkom smislu ona je značila da je tadašnje hrvatsko državno vodstvo na čelu s pokojim predsjednikom Franjom Tuđmanom vodilo zločinačku politiku čiji je cilj bilo etničko čišćenje Hrvatske od njenih građana srpske nacionalnosti. U vojnom je takva optužba legitimnu operaciju Oluja, kojom je bila oslobođena trećina okupiranog teritorija, predstavljala kao agresorski čin. Rušenje teze o udruženom zločinačkom pothvatu s povijesnog aspekta također je iznimno važno jer će upravo odluke Haaškog suda međunarodnim povjesničarima biti jedan od najvjerodostojnijih izvora.
Valja napomenuti i da je Hrvatska iznimnim pravnim angažmanom u slučaju Gotovina i Markač (uz naglasak na to da najveću zaslugu imaju braniteljski timovi generala) kroz ovaj slučaj kreirala i razvoj međunarodnog ratnog prava. Sve ove godine koliko radi Haaški sud kroz njegovu se praksu, i to na svakom pojedinačnom slučaju, stvaralo pravo po kojemu se sudilo. U hodu su se kreirala procesna pravila po kojima se postupalo prema optuženicima, obranama, svjedocima, reguliralo prava i obveze tužiteljstva. No, još je važnije da se tijekom rada Haaškoga suda definirala i brusila zapovjedna odgovornost. Upravo se na Haaškom sudu ukorijenio pojam zapovjedne odgovornosti kao pravnog pojma koji za zapovjednika znači da je kriv za sva zlodjela i nezakonitosti koje je naredio svojim podređenima, ali jednako tako i za djela što su ih njegovi podređeni učinili bez njegove zapovijedi, a on ih nije u tome spriječio iako je mogao ili ih nije naknadno kaznio ako ih već nije mogao spriječiti.
U procesu koji se vodio protiv generala Markača i Gotovine tužiteljstvo Haaškog suda je otišlo još dalje. S tezom o udruženom zločinačkom pothvatu zapovjedna odgovornost otišla je u nevjerojatnu širinu. Da je sud potvrdio tu tezu, to bi značilo automatsku krivnju za sve generale koji su sudjelovali na sastanku s predsjednikom Tuđmanom na kojem se planirala Oluja. Po tome za zapovjednu odgovornost ne bi bila potrebna veza između pojedinih događaja – ubojstava, paleža, zastrašivanja i njihovih počinitelja te zapovjednika. Generali bi bili automatski krivi za sve što se zbivalo jer su dio zločinačkog plana.
Ne treba zaboraviti da je nakon formiranja Haaškog suda osnovan i stalni Međunarodni sud za ratne zločine te da bi se, u slučaju da nije srušena teza o udruženom zločinačkom pothvatu, taj pravni standard primjenjivao i na stalnome sudu. Da su kojim slučajem Markač i Gotovina osuđeni po ovako široko postavljenoj zapovjednoj odgovornosti, sigurno bi se sutra po istome principu i haaškom presedanu moglo suditi nekom francuskom, britanskom, poljskom ili časniku bilo koje zemlje koja je sudjelovala u bilo kojim ratnim operacijama u svijetu.
Koji lažni naslov! A otkuda su Martić, Babić, Stanimirović...?