Od ne tako davnih emotivnih izljeva na relaciji Kosor – Pahor hrvatska javnost nije svjedočila političkoj ljubavi kakvu su proteklih dana pokazali “Ivo i Boris”. I dok je u slovensko-hrvatskoj vezi Pahor bio taj kojem je u početku bilo neugodno pred strašću hrvatske premijerke (da bi se poslije i sam uključio u igru), u srbijansko-hrvatskoj vezi Josipović je na trenutke mimikom i govorom tijela pokazao laganu iznenađenost pred Tadićevim prenaglašenim izjavama prijateljstva, ali je brzo pohvatao konce i uzajamno se komplimentiranje nije zaustavljalo puna dva dana.
Susret Josipović – Tadić bio je pokazna vježba od koje obojica predsjednika u svojim sredinama, ali i u Bruxellesu, trebaju profitirati. Boravkom u Beogradu hrvatski je predsjednik završio obilazak zemalja bivše Jugoslavije i na neki način stavio točku na ono što je njegov prethodnik Mesić započeo prije deset godina u posve drugačijem političkom kontekstu, kada je svaka uspostava odnosa bila teža i opterećena problemima i nerazumijevanjem. Hrvatska je posjet primila dobrohotno zahvaljujući i jakoj medijskoj podršci koju je Josipović dobio, a Tadić ga je iskoristio i da najavi svoj dolazak u Vukovar – i pregrmi negodovanja koja su se u Srbiji pojavila gotovo odmah – i da obeća skori prelazak srpsko-hrvatske granice s osobnim kartama kako bi svojim građanima pokazao da od njegovanja dobrih odnosa ima i konkretne koristi.
S druge strane, dobar prijam Josipovića u Beogradu obvezuje hrvatskog predsjednika da svog prijatelja primi na isti način i omogući mu ugodnu šetnju zagrebačkim ulicama. Tadić će u službeni posjet doći tek kada bude siguran da to jača njegove pozicije i unutar i izvan Srbije, a do tada bi u Hrvatskoj trebalo pozorno pratiti mijenjaju li se odnosi i suštinski. Prvi bi test moglo biti obilježavanje Oluje, koju srbijanski državni vrh gotovo svake godine iskoristi za žestoke političke poruke koje izazovu buru u Hrvatskoj. Hoće li ove godine biti drugačije?
Hrvatska je obećala da će biti suzdržana u vezi s bolnim srpskim problemom s Kosovom. Znači li to da će Tadić uzvratiti šutnjom dok Hrvatska bude slavila svoju pobjedu? I je li sve u šutnji? Ili nešto ima i u akciji? Hoće li izbjeglice koje žive već 15 godina po “kolektivnim centrima” u Srbiji biti još jednom zaboravljeni ili je Hrvatska doista spremna iza tih brojeva vidjeti sudbine svojih nesretnika koji su ostali u limbu, bez domova i bez domovina?
To su pitanja koja ostaju bez obzira na to što su se Boris i Ivo mogli naći na nizu drugih tema, što su generacijski bliski i što im je obojici u interesu da svoje države prikažu kao (pro)europske, hrvatsko-srpske odnose kao dobre i sve probleme kao rješive. I zbog toga je možda proteklih dana na trenutke ipak trebalo malo smanjiti doživljaj. Jer, lako se složiti da se slažemo ako ne razgovaramo o onome o čemu se ne slažemo. Prijateljstva koja ne prolaze stvarnu kušnju i nisu prava prijateljstva bez obzira na verbalne doskočice i zgodne posvete u knjigama. Hrvatsko-srpska gibanica je ovoga puta naprosto bila malo previše slatka da bi bila dokraja jestiva.
ma to su jedni piuni,jedne nakaradne marionete umisljene da oni nesto odlucuju,ali na njihovu tl.borisovu srecu negde umalom mozgu mu je ono sto se desilo pokojnom djindjicu,najobicniji manekeni.jedan je istaknuti demokrata i borac da srbija ude u eu a nece da uhapsi mladica,drugi ko fol komunista i prvi hrvatski predsednik koji je otisao u blaiburg,mislim stvarno.govnjavom motikom po ledjima.od te njihove silne ljubavi niko nema nista.izbeglice iz hrvatske se ionako nece vise vracati niti ce bolje ziveti u srbiji.mislim stvarno dokle ide taj bezobrazluk da se trguje sa lokacijama grobnica zarobljenih hrvata u srbiji,a niko i ne pomislja kako je njihovim roditeljima nego se ceka zgodan trenutak,mozda kad maneken dodje na trg bana jelacica sramota