Zakon braće ne davati plaće”, pisalo je na transparentu jedne Sinjanke, koja je prošlog tjedna došla u Zagreb tražiti pravo i pravdu koju su joj ukrala braća Ladini, vlasnici tvornice Dalmatinka Nova. Duhovita i istinita parola pogodila je mnogo više i mnogo dublje nego bi se na prvi pogled moglo učiniti.
Možda nesvjesno, ali s nepogrešivim instinktom lucidna je Sinjanka našla omjer između globalizacijske zaraze koju šire mas-mediji i duboke tragedije vlastite sudbine, o kojoj odlučuju prava talijanska beskrupulozna braća, jednako kao i hrvatska bešćutna “braća” duboko povezana putem politike, posla i kriminala.
U jednom običnom transparentu ogoljena je cijela Hrvatska tranzicijska melodrama u kojoj se danomice isprepleću mračni “Zakon braće”’ i okrutni “Sopranosi” koji su, zahvaljujući vještim scenaristima, učinili da mafija postane gotovo simpatična jer i mafijaši su samo ljudi.
I dok najnesposobniji izvođači njihovih planova ovih dana po zatvorima traže bolju hranu, drugi voze ponoćne utrke preko glavnog zagrebačkog trga demonstrirajući u bijesnim automobilima svoj prezir prema vlasti koju njihovi gazde imaju u džepu. Oni znaju da su hrvatski Sopranosi duboko integrirani u cijelo društvo.
Oni su gospodari svih procesa u gospodarstvu, sportu, zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, urbanizmu, policiji, sudstvu. Oni u sprezi s politikom i vlašću kradu šljunak i potom ga prodaju skupo nekome iz iste te politike i vlasti, usput imajući dvojbi samo o tomu hoće li zastrašiti ili ubiti onoga tko zaviri u te poslove. Oni određuju koji će se udžbenici uzimati u školama, a njihove naloge potpisuje vlast u svojim pismima preporuke, koja svaki prestrašeni ravnatelj opravdano smatra naredbom.
Oni svojim novcem otvaraju privatne i preskupe klinike s najnovijim aparatima i zbog njih liječnici tiho i diskretno preporučuju sirotinji da nekako nabavi novac i privatno se liječi jer inače neće doći na red. Upravo su oni krivi za strah koji vlada među starim Zagrepčanima jer njihovi ljudi dolaze i prijete požarima i bacanjem na ulice ako ne pristanu po njihovoj cijeni prodati, često jedinu imovinu, da bi na tom mjestu Sopranosi sagradili skupe kvadrate.
Oni drmaju sportom i između dvije linije “bijelog” prodaju moderno sportsko roblje prikazujući se uspješnim biznismenima. Njima odgovara ponižen i osiromašen seljak koji ostaje i bez zemlje i bez posla jer će na njihovim plantažama i farmama nastati neke nove Čiča Tomine kolibe, u kojima će nakon posla moći gledati “Zakon braće”, “Sopranose” ili što već u tom trenutku bude moderno.
Oni nisu braća po krvi političarima, ali su vezani puno snažnijim vezama. Oni su braća po interesu, a to je puno snažnije i teže raskidivo. Hrvatski Sopranosi ne ubrajaju se u obične povezane kriminalce, kakvi su demonstrirali bratstvo i jedinstvo Srbije, Hrvatske i BiH pljačkajući Splitsku banku ili zavarujući karike heroinsko-kokainskog lanca.
Ne, oni su puno sofisticiraniji. Oni sjede u poslovnim tornjevima s pogledom na katedralu, daju novac u humanitarne svrhe, druguju s premijerom, ministrima, zapošljavaju bivše vlastodršce da bi ih imali u šaci ako ponovno dobiju vlast. Oni prvi, primitivni i nespretni prethodnici Sopranosa nestali su, osramotili se svojom nezasitnošću i akcijama iza kojih su ostale unesrećene žrtve, radnici i njihove obitelji.
Ti su “prasopranosi” proskribirani, oni su ti koji su upropastili Hrvatsku, u njih se uvije može uprijeti prstom. Ostali su ovi novi, uglađeni, sigurni u sebe, koji vuku konce iz pozadine, kojih se svaka politika, bez obzira na predznak, boji. Jer oni odlučuju “je l’ se dava il ne dava”. I zato ne treba očekivati da će se još dugo neka vlast s njima pokušati obračunati. Politička je vlast samo maska, prava vlast su Sopranosi.
