Intervju s danas 80-godišnjim umirovljenim general-pukovnikom JNA Andrijom Rašetom obavili smo u prostorijama beogradskih Dnevnih novina nakon čak mjesec dana pregovora. Iako već 20 godina u mirovini, Andrija Rašeta još uvijek vojnički postupa. Poslije sat vremena monologa i predavanja koje nam je održao prije samog intervjua zatražio je od nas novinarske akreditacije jer, kako kaže, otkud on zna da smo novinari i koje su naše namjere. General Rašeta išao je toliko daleko u svom oprezu da nam je na kraju intervjua priznao da je sa sobom donio i pištolj jer je on školovan vojnik koji je u službi bio 40 godina te uvijek mora biti spreman na sve. Andrija Rašeta hrvatskoj je javnosti poznat kao general-pukovnik JNA koji je obnašao dužnosti komandanta divizije, načelnika štaba 5. armijske oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu i zamjenika načelnika Generalštaba JNA. Bio je jedan od zapovjednika JNA tijekom desetodnevnog rata u Sloveniji. Predstavljao je JNA kada su se vodili pregovori o njezinu povlačenju iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi ga smatraju odgovornim za ulazak paravojne srpske formacije u vukovarsku bolnicu te za likvidaciju ranjenih i zarobljenih na Ovčari kao i za odbijanje slanja helikoptera da spasi život ranjenom Gordanu Ledereru, snimatelju Hrvatske radiotelevizije.
:: Generale Rašeta, osjećate li krivnju za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj i spavate li mirno?
Meni je savjest čista. Spavam mirno i ne osjećam nikakvu krivnju.
:: A kada svake godine na dan pada Vukovara na TV ekranima gledamo stravične slike tragedije Vukovaraca, osjećate li barem grižnju savjesti i u sebi kažete: zašto nisam spasio te ljude kada sam mogao?
Ja za zločine u Vukovaru ne osjećam krivnju. Svi koji su počinili zločine, bez obzira na kojoj strani, moraju odgovarati. Vi mene napadate! Da ja vas pitam – jeste li čuli za termin spržena zemlja? Znate li gdje je to? Prostor Medačkog džepa! Tako su je vojnici Ujedinjenih naroda nazvali nakon što su je hrvatski vojnici oslobodili od srpskih snaga.
:: Generale, ja sam čuo da Vukovar, zaleđe Dubrovnika, Škabrnju i svaki prostor koji su poharale srpske paravojne formacije i pripadnici JNA nazivaju “sprženom zemljom”. Smatrate li se odgovornim za ratne zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj?
Ne smatram se odgovornim ni za jedan zločin koji se dogodio u Hrvatskoj. Neki moji kolege i ja poštovali smo prirodne i međunarodne konvencije u ratu jer znali smo da će svaki zločin biti sankcioniran bez obzira na to gdje je i kada počinjen.
:: Jeste li bili u Hrvatskoj nakon što ste s JNA napustili Hrvatsku?
Nisam jer sam vidio na Hrvatskoj televiziji kako je neki čovjek iz Osijeka, koji je živio na prvoj crti bojišta i kojem je srušena kuća, pred kamerom govorio da mu je onaj četnik general Rašeta srušio kuću. I država stoji iza tih svjedoka. Zbog toga se nikada nisam vratio u Hrvatsku jer na temelju te izjave mogu biti uhićen i pritvoren.
:: Ako smatrate da niste počinili nikakav zločin, zašto se bojite doći u Hrvatsku?
Naravno da se bojim doći u Hrvatsku. Danas je dovoljno da dvoje ljudi kažu da je Andrija Rašeta srušio njihovu kuću i ja ću za to odgovarati bez obzira na to što se to nije dogodilo. Imam 80 godina i nije mi potrebno da me negdje na graničnom prijelazu zaustave, pritvore i zadrže u pritvoru mjesec, dva, tri, dok ne saslušaju sve svjedoke. Samo se zbog toga bojim ići u Hrvatsku iako imam pouzdane informacije iz hrvatskog pravosuđa kako nije podnesena nikakva kaznena prijava ni podignuta optužnica protiv mene.
:: Pa dobili ste jamstva i od predsjednika Josipovića i od premijera Milanovića da se možete vratiti u svoj Donji Lapac?
Ma dajte, molim vas, to su dječje priče. Kakva jamstva? Tko meni može jamčiti sigurnost? Svatko može doći do mene, prebiti me ili čak i ubiti! Pa ne mogu ja živjeti 24 sata pod zaštitom. Ja ne znam ni Josipovića ni Milanovića osobno, ali jako dobro znam bivšeg predsjednika Stjepana Mesića i ostale hrvatske političare iz 90-ih godina. Nitko mi ne može zajamčiti sigurnost, pa ni Josipović ni Milanović. Zašto bih riskirao život i došao u Hrvatsku da me ubiju ili uhite!?
:: Kontaktirate li s nekim od hrvatskih političara danas?
Bože sačuvaj! Nisam ni s kim kontaktirao. I što ja imam s njima kontaktirati? Ja sam im svoje rekao 1991. godine i ne želim više razgovarati ni s kim tko nije bio korektan ni prema meni ni prema tadašnjoj državi Jugoslaviji. Vjerujte mi da čak i kada sam pregovarao s nekim ljudima iz hrvatskog pregovaračkog tima nisam se ni rukovao jer sam znao da nisu korektni. Najkorektnija osoba bio je bivši ministar obrane Hrvatske Gojko Šušak. On je bio korektan i otvoren. Sve što smo nas dvojica dogovorila bilo je ispoštovano.
:: Kažete da ste imali korektan odnos s ministrom obrane Gojkom Šuškom, a kakav je bio vaš odnos s predsjednikom Franjom Tuđmanom?
S Tuđmanom sam imao službeni odnos. Nisam s njim mogao imati korektan odnos jer se s njegovom politikom, koju je provodio, nikada nisam slagao. Pa on je radio na razbijanju Jugoslavije.
:: S Tuđmanom se niste slagali jer je htio razbiti Jugoslaviju, ali slagali ste se s Miloševićem koji je htio stvarati Veliku Srbiju?
Ja s Miloševićem nikada nisam razgovarao. Nisam ga nikada ni vidio, ali znam da Milošević nikada nije spomenuo Veliku Srbiju. Je li njegova politika bila ispravna, o tome treba raspravljati.
:: Pa čiju je politiku stvaranja Velike Srbije onda vodila JNA, koje ste i vi bili dio? Ako nije bila politika Slobodana Miloševića, čija je bila?
Ja ne odgovaram za čitavu JNA i što su sve oni počinili. Ja samo odgovaram za Petu vojnu oblast, koja je pokrivala Hrvatsku i Sloveniju. Za druge jedinice u JNA ne mogu odgovarati. Nisam vodio ratove za stvaranje Velike Srbije. Mi smo držali jugoslavensku opciju. Nacionalistička opcija nikada me nije zanimala.
:: Tvrdite da je JNA zanimala samo jugoslavenska opcija; čije su onda bile srpske paravojne formacije koje su rame uz rame ratovale s JNA?
Paravojnih formacija nije bilo u okviru JNA ni u njezinoj nadležnosti.
:: Ako te paravojne formacije nisu bile u sklopu JNA, zašto ste onda dopustili da ratuju s vama? Sjetite se samo prizora iz Vukovara, snimke koja je obišla cijeli svijet, kada su četničke paravojne formacije ulazile u grad na tenkovima JNA i pjevale: “Bit će mesa, klat ćemo Hrvate!”
Imate li vi informacije da su i gdje su pripadnici JNA počinili zločine? Ako imate, objavite to! Zločine u Hrvatskoj počinile su isključivo paravojne formacije.
:: Zašto ih vi u tome onda niste spriječili? Pa u hrvatske gradove ulazili su na vašim tenkovima?
Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA
Evidentno je da su bili neki starješine iz JNA koji su kršili ratno pravo, ali odmah su bili smijenjeni. Vi govorite samo o srpskim paravojnim formacijama, a što je osnovano u Sloveniji i Hrvatskoj? Isto paravojne formacije! Što je drugo bio Zbor narodne garde nego paravojna formacija? Za nas u JNA sve su one bile ilegalne jer je po Ustavu Jugoslavije jedina vojna sila mogla biti JNA.
:: JNA je ratovala protiv Zbora narodne garde i slovenskih paravojnih formacija pod izlikom zaštite ustavnog poretka Jugoslavije. U isto vrijeme JNA je naoružavala i obučavala srpske paravojne formacije koje su počinile brojne pokolje u Hrvatskoj.
Što se mene tiče, na mojim tenkovima nitko nije ulazio i činio zločine. Što se tiče srpskih paravojnih formacija, trebate pitate generala Veljka Kadijevića i vrh JNA zašto su im to dopustili.
:: Snosite li i vi dio odgovornosti za ubojstva civila iz bolnice nakon pada Vukovara jer JNA nije poštovala sporazum o vukovarskoj bolnici koji ste vi osobno potpisali, a prema kojemu vojska nije smjela ulaziti u bolnicu?
Kako sam vam rekao na početku, moja je savjest čista. Naime, kada smo razgovarali u listopadu o izvlačenju ranjenika iz vukovarske bolnice, bilo je raznih opcija. Tada je pametnjaković, šef francuske diplomacije Bernard Kouchner predložio da ranjenike izvlačimo brodovima Dunavom. Rekao sam, nema problema, može, ali kako? Hoćemo li ih izvući iz Vukovara prema Novom Sadu? Hrvatska strana to je odbila uz obrazloženje da hrvatski ranjenici neće ići na četnički teritorij. Tada sam ponudio da idu skelom prema Bačkoj Palanci. I to su odbili. Došli smo do opcije da brodom idu do Budimpešte. Hrvatska strana tada je inzistirala da ranjenike izvlače lijevom stranom obale Dunava, gdje su bile koncentrirane snage JNA, što sam ja odbio i inzistirao da idu desnom obalom koja je bila pod kontrolom hrvatskih oružanih snaga. Hrvatska je strana i to odbila. Tada su predložili da za izvlačenje ranjenika napravimo helikopterski most Vukovar – Đakovo. Složio sam se s tim pod uvjetom da u svakom helikopteru bude jedan naš čovjek koji će nadgledati da se helikopterima iz Đakova ne vraćaju borci sposobni za borbu i naoružanje. Hrvatska je strana i to odbila. Tada sam im rekao: Šta, bre, hoćete? Ako ne pristajete na te uvjete, nema nikakvog izvlačenja. I dogodilo se ono što se dogodilo nakon pada Vukovara.
:: Zar vi, kao general, niste mogli spriječiti pokolj koji se dogodio u Vukovaru?
Nažalost, dogodio se strašan zločin u Vukovaru. Ja smatram da su za njega svi odgovorni, ako ne aktivno, onda pasivno. Najveću krivnju nosi general Mile Mrkšić i još neke starješine kao što je Veselin Šljivančanin. Jer dopustili su da vojska zarobljenike i ranjenike preda Teritorijalnoj obrani, nakon čega su svi ubijeni. Najveća je tu krivnja Mrkšića jer Šljivančanin tu nije odlučivao. I hrvatska je Vlada isto kriva što je odugovlačila s izvlačenjem tih ranjenika. Istina je da se u Vukovaru dogodio strašan zločin za koji svi koji su u njemu sudjelovali moraju odgovarati. A možda je 20 godina zatvora za Mrkšića i premalo. Ali međunarodni sud u Haagu nije pravedan. Evo vidite, oslobođeni su generali Markač i Gotovina koji bi po svim međunarodnim konvencijama morali odgovarati za zločine koji su se dogodili u Hrvatskoj nad Srbima.
:: Ali po tome biste onda i vi morali odgovarati za zločine po zapovjednoj odgovornosti. Ako vi tvrdite da su generali Markač i Gotovina morali odgovarati po zapovjednoj odgovornosti, zašto onda i vi ne biste odgovarali? Bili ste na čelu 5. vojne oblasti. Zašto protiv vas nisu pokrenute nikakve istrage ni podignute optužnice?
Zato što nisam sudjelovao, ni direktno ni indirektno, ni u nikakvim zločinima koji su se dogodili na prostorima bivše Jugoslavije. Bio sam vojnik koji je obavljao svoj posao – očuvanje integriteta i suvereniteta Jugoslavije.
:: Kada se počelo govoriti o padu Vukovara, jeste li kontaktirali s Mrkšićem i Šljivančaninom?
Nisam imao blage veze što se dogodilo nakon pada Vukovara i nitko me nije informirao što se tamo zapravo događa. Ja sam inzistirao na izvlačenju ranjenika nakon što smo ih u listopadu izvukli 109 jer slutio sam da bi se mogao dogoditi zločin. Pa čak ni doktorica Vesna Bosanac nije znala da se dogodio zločin u Vukovaru. Možete i nju pitati! Mi smo tada razgovarali u biblioteci vojne bolnice u Zagrebu, u prosincu 1991., nakon pada Vukovara. Bili su doktorica Vesna Bosanac i pukovnik Ivan Grujić i razgovarali smo o razmjeni zarobljenika. Dok smo razgovarali, ni jednom riječju nije mi spomenula da se dogodio zločin u Vukovaru. Došla je sa mnom razgovarati o razmjeni tih ranjenika i nije znala da su već ubijeni. Jer li riječ o tome da nije znala ili nije htjela reći, to vam ne mogu reći. Ako ona nije znala, kako bih ja to mogao znati?
:: Biste li vi spriječili taj zločin da ste znali?
Apsolutno bih spriječio. Postoje dokumenti koje sam na dan pada Vukovara, ujutro, poslao generalu Mili Mrkšiću kako treba postupiti prema zarobljenicima u Vukovaru. Vjerujem da će taj dokument, kada mu se skine oznaka „stroga tajna“, kad-tad ugledati svjetlo dana i biti prezentiran javnosti. Kopiju tog dokumenta poslao sam i 1. vojnoj oblasti.
:: Sigurno ste znali da postoje četničke i druge paravojne formacije koje ratuju uz JNA i znali ste što će se dogoditi kada ste slali Mrkšiću taj dokument.
Nisam ja znao ni za kakve četničke ni paravojne formacije. Iskreno da vam kažem, nikada nisam priznao nikakvu paravojnu formaciju. To, uostalom, i nije bila paravojna formacija, već pripadnici sigurnosne službe Srbije na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, tadašnjim šefom sigurnosne obavještajne službe Jugoslavije, koji su se pretvorili u paravojne formacije pod zapovjedništvom Teritorijalne obrane SAO Krajine. A što se tiče zarobljenika, tadašnji predsjednik SAO Krajine Goran Hadžić, koji se danas nalazi u Haagu, tražio je od JNA da se njemu predaju. Tada je JNA zarobljenike predala Hadžićevoj Teritorijalnoj obrani. To su moja saznanja i informacije koje imam. Tko ih je ubio i što se uistinu dogodilo, to znaju Goran Hadžić, Aleksandar Vasiljević i Mile Mrkšić. Ja sam trebao biti svjedok u Haagu na suđenju Goranu Hadžiću. Sa mnom su već i kontaktirali iz Haaga i pitali za jedan dokument koji sam potpisao i na engleskom i na srpsko-hrvatskom jeziku. Potvrdio sam im da je to moj potpis na tom dokumentu.
:: Zašto mislite da je opsada Vukovara bila taktička pogreška JNA?
Moje je mišljenje da je samo trebalo blokirati Vukovar, a ići dalje na odsijecanje Osijeka, na izlazak do Đakova, na presijecanje linije Banja Luka – Pakrac – Virovitica. To se moglo učiniti. Nije se trebalo toliko zadržavati oko Vukovara. Mogli su s manjim jedinicama blokirati Vukovar i nastaviti prema zapadu. Što bi se dogodilo da je vrh JNA slušao moje mišljenje? Prvo, Vukovar bi sam pao, bio bi potpuno opkoljen, bez streljiva, nema ulaza ni izlaza. Tada bismo mi presjekli i potpuno neutralizirali Hrvatsku koja bi ostala paralizirana. Ali nažalost, moj je plan bio odbačen, a još je prerano da govorim zašto ga vrh JNA nije prihvatio.
:: Je li pokušaj atentata na Franju Tuđmana, kada su bombardirani Banski dvori, bio vaš plan?
Bože sačuvaj! Bombardiranje Zagreba i Banskih dvora nisu imali nikakvih dodirnih točaka sa mnom. Hrvatske su vlasti tada igrale na kartu zastrašivanja kako bi mobilizirale narod protiv JNA. Svaki put kada bi se u zrak digao avion oni bi proglasili zračnu uzbunu. Ni danas nitko ne zna što se točno dogodilo s Banskim dvorima. Taj dan smo Franjo Tuđman i ja telefonski razgovarali. Nalazio se u skloništu u Banskim dvorima i pitao me kojim povodom avioni JNA bombardiraju Zagreb. Istog trenutka zvao sam nadležne u ratne zrakoplovne baze. Kažem im, čujem bombardere koji nadlijeću Zagreb u niskom letu, što se tu događa? Odgovorili su mi – ništa dramatično. To mi bacamo svjetleće bombe iznad Medvednice da osvijetlimo područje. U isto vrijeme vršimo ratnu psihozu nad hrvatskim dužnosnicima. Pitao sam ih: “Hoćete li bombardirati Zagreb?” Odgovor je bio: “Ne pada nam na pamet!” Tada sam nazvao Tuđmana i rekao: “Gospodine predsjedniče, nemojte nasjedati na provokacije i laži.” Tuđman mi je tada rekao: “Pa ja čujem bombardiranje.” Ne znam što se tada dogodilo, ali odgovorno tvrdim da jedini koji je mogao dati naredbu za bombardiranje Zagreba jesam ja. Ali ja to nisam naredio! Pa moja obitelj i ja živjeli smo u Zagrebu. Moji pradjedovi su rođeni u Hrvatskoj.
Foto: Anto Magzan/PIXSELL
:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, je li vam ponuđeno da prijeđete u Hrvatsku vojsku?
Naravno da su bili pritisci na mene od hrvatske vlasti da idem u mirovinu ili da napustim JNA i prijeđem u Hrvatsku vojsku. Ponuđena mi je i visoka vojna i politička funkcija.
:: Zašto niste to prihvatili?
Nisam htio pristati unatoč tome što sam ja građanin Hrvatske u kojoj sam se i rodio. Moji roditelji rođeni su u Austro-Ugarskoj, a ne u Jugoslaviji. Možda je prirodno da ja pripadam hrvatskoj strani, ali svjetonazorski sam pripadao srpskom narodu u Hrvatskoj i nije mi se sviđalo to što se Hrvatska tada htjela odvojiti od Jugoslavije. Zato nisam pristao na ponude.
:: Opisuju vas kao izuzetno krutog pregovarača. Čak ni za Božić niste htjeli sklopiti primirje!?
Istina je, nisam htio pristati na primirje za Božić kako me molio tadašnji gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić. Pitao sam ga zašto bi primirje bilo samo za Božić? To ne dolazi u obzir! Ako hoćemo pričati o miru i prekidu vatre, neka bude od Save do Drave, na cijelom teritoriju Hrvatske, trajni prekid vatre. Nisam htio pristati da oni, Hrvati, određuju pravila igre. Sad će malo slaviti za Božić, a nakon toga opet ratovati. Ja sam tada rekao: “Ne dolazi u obzir”. Sjećam se da smo uz nazočnost predstavnika EU cijelu noć pregovarali, ali nismo se uspjeli dogovoriti. Nakon toga vratio sam se u Zagreb neobavljena posla, a poslije toga gospodin Kramarić mene je optužio da sam ja kriv zbog propalih pregovora o prekidu vatre. Ja sam samo rekao: “Ili trajni mir, ili nikakav mir, pa ni za Božić”.
:: Josip Perković tvrdi da vas je spriječio da odnesete 7 kg zubnog zlata iz bolničkog trezora prije povlačenja iz vojne bolnice?
Perković lupa. On nema blage veze što je bilo. Slobodno možete pitati tadašnjeg ministra zdravstva Andriju Hebranga što je bilo. On zna! Tadašnji ravnatelj vojne bolnice Dubrava rekao mi je: „Druže generale, tu imamo oko 7 kg zubnog zlata i ne znamo što ćemo s tim napraviti“. I tada je taj ravnatelj uzeo sve to zlato. Kada sam počeo pregovarati s Andrijom Hebrangom o napuštanju vojne bolnice u Dubravi, tražio sam da mi vrate to zlato ili da ga plate. Rekao je da ga ne mogu vratiti, ali da će ga platiti. I odbio sam sve moguće pregovore o sudbini vojne bolnice i povlačenja iz nje dok mi Andrija Hebrang nije na račun JNA isplatio novac za zlato i to čak prema međunarodnoj burzi u Švicarskoj – 20.000 DEM za svaki kilogram zlata. Dakle, ukupno je isplaćeno 140.000 DEM za 7 kg zlata koje je nestalo iz vojne bolnice u Zagrebu. Andrija Hebrang još je živ i pretpostavljam da ima fakturu za to što mi je platio i jako dobro zna tko je odnio zlato iz vojne bolnice.
:: S obzirom na to da ste rođeni u Hrvatskoj, imate li hrvatsko državljanstvo?
Hrvatsko državljanstvo nemam. I supruga i ja predali smo zahtjeve za državljanstvo, ali oba su odbijena.
:: Osjećate li nostalgiju za Hrvatskom s obzirom na to da ste tamo rođeni i živjeli gotovo 60 godina?
Nostalgija za Hrvatskom postoji. I naravno, želja mi je vratiti se u Hrvatsku. Ne bih bio korektan prema samom sebi da kažem da nemam nostalgiju za Hrvatskom. Ali život je važniji od nostalgije. Strah je veći! Iskreno vam kažem da se bojim vratiti jer velike su šanse da me netko prebije ili ubije. Meni to ne treba. Radije ću ostatak života boraviti u Beogradu nego da mi netko zbog emocija oduzme život.
:: Pod kojim je obrazloženjem odbijen vaš zahtjev za hrvatsko državljanstvo?
U svim državama na svijetu postoji zakon prema kojem ne moraju obrazložiti zašto vam je zahtjev odbijen. Moj je odbijen uz izvanzemaljsko obrazloženje i po tom rješenju imam pravo na tužbu Upravnom sudu, što sam i učinio. Upravni sud izdao je rješenje da je Ministarstvo unutarnjih poslova s pravom odbilo moj zahtjev. Tada sam kontaktirao s predsjednikom Hrvatskog helsinškog odbora Žarkom Puhovskim koji mi je rekao da mu hitno pošaljem svu dokumentaciju i da imam pravo na državljanstvo. Nakon što sam mu poslao dokumentaciju, javio mi se i rekao kako ipak nemam nikakve mogućnosti da dobijem hrvatsko državljanstvo. Kako vam nije jasno? Pa hrvatska politika raznim zakonskim rješenjima želi smanjiti postotak Srba u Hrvatskoj na samo 3 posto. To je demokratska Hrvatska koja je ušla u EU.
:: Gospodine Rašeta, vidim da je u Srbiji demokracija na vrhuncu, a poštivanje prava manjina još veće. Evo, predsjednik Srbije Nikolić djeci Bunjevaca u Vojvodini poklonio je udžbenike na ćirilici. S druge strane, Srbi u Hrvatskoj uče na svom materinjem jeziku.
Bunjevci nisu Hrvati. Oni sebe smatraju Srbima. Oni se mogu deklarirati kako žele, ali su Srbi. Ja mogu sada dobiti kinesko državljanstvo, ali sam Srbin. Što to znači da oni koji žive u Srbiji moraju učiti hrvatski književni jezik? Ja sam Srbin koji je rođen u Donjem Lapcu, ali ja danas isključivo baratam latiničnim pismom. Ne koristim ćirilicu. Smatram da nije prepreka mojoj nacionalnosti da pišem latinicom. Isto tako trebalo bi biti i Bunjevcima. Čudim se hrvatskom predsjedniku Josipoviću što ne prouči malo povijest Bunjevaca. Nitko im ne brani da budu Hrvati i katolici. Ali ako se Bunjevci ne bune, što se imaju Josipović i ostali u Hrvatskoj buniti?
:: Da dobijete hrvatsko državljanstvo i vratite se u Hrvatsku, što biste prvo učinili?
To je hipotetsko pitanje i ne želim o tome razmišljati jer pomirio sam se s činjenicom da se više nikada neću vratiti u Hrvatsku. I da se mogu vratiti, kamo da se vratim? U Donjem Lapcu u mojoj kući i na imanju živi hrvatski branitelj, a u stanu u Zagrebu na Sveticama živi bivši šef Vojne policije u Hrvatskoj Mate Laušić. Pa zašto me gospoda Josipović i Milanović ne obeštete jer ja sam svojim novcem platio te kuće? Više i ne razmišljam o tome da bih se ikada mogao vratiti u Hrvatsku.
:: Kontaktirate li s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj? Jeste li tražili pomoć od njih za povratak imovine ili dobivanje državljanstva?
Nemojte biti smiješni! To nisu Srbi. To su hrvatski pijuni. Oni rade što hoće hrvatska vlast i uvijek su uz vlast. Rade za svoje džepove. Što su oni napravili u ovih 20 godina za povratak izbjeglica i prognane Srbe? Ništa!
:: Žalite li za nečim što ste mogli učiniti, a niste?
Sve što sam mogao u zakonskim okvirima sam napravio. Ostalo nije bilo u mojoj moći. Ako smatraju da sam za bilo što kriv, neka me optuže i neka mi sude u Srbiji ili Hrvatskoj. Ne žalim ni za čim. I da se ponovno rodim, isto bih učinio.
:: Kad ste otišli iz Hrvatske, jeste li vjerovali da se više nikada nećete vratiti u nju?
Nikada nisam vjerovao da ću napustiti Hrvatsku. Imao sam tužan osjećaj kad sam odlazio i sve ostavio. Ipak sam se rodio i odrastao u Hrvatskoj. Nikada nisam ni pomislio da ću živjeti u Beogradu. Po rođenju sam građanin hrvatske zajednice, a po nacionalnosti sam Srbin.
:: Osuđujete li etničko čišćenje koje su počinile srpske snage nad nesrpskim stanovništvom u nekim područjima, primjerice Srebrenici i Vukovaru, genocid koji se dogodio od srpske strane nad nesrpskim stanovništvom?
To je bio zločin, a ne genocid ili etničko čišćenje. Genocid je etničko čišćenje jednog naroda u jednoj zemlji. Zločina je bilo na cijelom prostoru bivše Jugoslavije gdje se vodio građanski rat! Zločina je bilo i u Srebrenici i u Vukovaru. Ali bilo je zločina i nad Srbima. Sve su to zločini. Ono što se dogodilo u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i u Ulici 15. maja u Tuzli, sve su to zločini. Ili ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu što ga je počinila Merčepova bojna. I to je zločin. Evo, sada ću prvi put reći da dvoje djece koje je ostalo živo, tada 8-godišnja Gordana i 11-godišnji Dušan, spasila je hrvatska obitelj. Oni su ih skrivali kod sebe pa su kontaktirali sa mnom i doveli mi ih, a ja sam ih prebacio na sigurno u Beograd. Zbog sigurnosti te obitelji ne mogu vam više reći.
:: Dakle, priznajete da su srpske snage počinile zločine u Hrvatskoj?
Ma naravno da su zločini počinjeni i nijedan normalan čovjek ne može to ignorirati ili ne priznati.
:: Pa tko je za to odgovoran? Milošević ili vrh JNA u kojem ste vi bili?
Ma naravno da je Milošević, nisam ja! Dok sam bio u službi JNA, nisam mogao znati da Milošević priprema ili vodi zločinačku politiku. Godine 1992. otišao sam u mirovinu. Moje osobno mišljenje nije moglo utjecati ni pridonijeti promjeni Miloševićeve ideje.
ima priču kao i svi agresorski vojnici..prve se gluhi ludi slijepi i ništa oni ne znaju..