Duhovni koncert molitvene zajednice Srca Isusova, koji je preksinoć na Katarininu trgu u središtu Zagreba, tik do zgrada Vlade i Sabora, okupio oko 3,5-4 tisuće mladih vjernika, otkrio je da se definitivno radi o novome fenomenu, koji se čak slobodno može nazvati "novim valom" u duhovnosti i u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj danas. Naime, potpuno je nevjerojatno da se na koncertu koji je počeo "međugorskom himnom" Kraljici mira i na kojemu su sve pjesme bile posvećene Isusu i Bogu okupi toliko mladog i urbanog svijeta.
Buja duhovni život
Zapravo, taj je koncert samo pokazatelj onoga što se događa ispod crkvene površine, gdje buja i raste duhovni život, koji nije vidljiv javnosti, a čak je posve nepoznat i velikom dijelu crkvene javnosti. Radi se o grupama mladih vjernika – u ovom slučaju o zajednici Srca Isusova – koji se okupljaju molitvenim zajednicama u svojim župama u gradskim četvrtima i intenzivno rade na svome duhovnom rastu. No upravo u slučaju Srca Isusova napravljen je "korak više", tj. izašlo se na ulicu i počelo evangelizirati na ulici. Upravo ono što papa Franjo uporno zagovara i želi poručiti Crkvi, neka izađe iz svojih prostora na ulicu i svjedoči Isusa Krista.
Zajednica Srca Isusova to čini svakoga tjedna na Kamenitim vratima moleći utorkom krunicu u 20 sati. Krunicu?! Upravo tako – krunicu!
Ona i u vjerskim krugovima asocira na molitvu kojoj su predane isključivo stare bake, koje u tišini crkve ili svoga doma prebiru po zrncima brojanice. Ali na Kamenitim vratima događa se upravo suprotno. Mladi, urbani, obrazovani, dobro odjeveni i lijepi mladići i djevojke svakoga se utorka, bila ljetna sparina ili ciča zima, okupljaju i mole krunicu. I sve ih je više i više iz utorka u utorak pa se pretpostavlja da sada već dolazi oko 800 mladih. Ta se molitva utorkom na Kamenitim u zagrebačkim tzv. šminkerskim krugovima pročula čak kao "fensi-šmensi mjesto", u kolokvijalnom izričaju, odnosno mjesto poput subotnje špice, kamo je poželjno doći i biti viđen.
Mladi vjernici koji su izašli na ulice sa svojom vjerom, ne skrivajući se i ne srameći je se, pripadnici su nove generacije vjernika u Crkvi. Drži se, naime, da nova generacija vjernika više ne podnosi puko teoretiziranje i suho teologiziranje i da iz okvira ustaljene pastoralne prakse želi vlastitim svjedočenjem izaći u javnost i javno svjedočiti predanost Isusu Kristu. I papa Franjo kaže kako su današnjem svijetu potrebni svjedoci vjere, a ne njezini teoretičari. Upravo u tome svjedočanskom predanju krije se i rast broja mladih koji se priključuju zajednicama kao što je Srce Isusovo, koje se u kratko vrijeme proširilo i na nekoliko hrvatskih gradova, gdje se u isto vrijeme utorkom zajednički moli spomenuta krunica.
Među njima su svi slojevi, od studenata i mladih radnika sa srednjom školom do visokoobrazovanih ljudi, među kojima ima čak i pravnika i odvjetnika i menadžera u jakim tvrtkama. Svi su oni zajedno bili na koncertu na Katarininu trgu preksinoć, na kojemu su nastupile estradne dive poput Nine Badrić, sestara Husar i sestara Palić, koje su nakon svojih nastupa naglas uzvikivale: "Slava Isusu!".
Duhovnost "novoga vala" mogla bi se okarakterizirati kao kombinacija karizmatsko-slavljeničke i mistično-meditativne duhovnost, koja čak snažno koketira s pustinjačkom duhovnosti. Posvjedočio je to ovoga ljeta u razgovoru za Večernji list i duhovnik Srca Isusova p. Ivan Ike Mandurić, koji je rekao kako se prijave za seminare samoće, posta i šutnje (poput onoga koji je bio na Golom otoku) popune u roku od jednoga dana jer su mladi danas doslovce gladni takve duhovnosti. No slavljenička komponenta, kojoj je glavna karakteristika da pjesmom slavi Boga, snažno je prisutna, pa se susreti mladih često spontano pretvaraju u "duhovne tulume", gdje se pjevaju duhovne pjesme sa snažnim porukama u svojim tekstovima, i to uglavnom s rukama uzdignutim u zraku. Baš kao što je bilo i na Katarininu trgu prije dva dana.
Mladi u zajednici poput Srca Isusova žele što dosljednije i autentičnije živjeti kršćanski život pa ih većina svakodnevno odlazi npr. na svetu misu, živi neporočnim životom i u čistoći, tj. bez seksualnih odnosa prije braka. Među njima je i veliki broj tzv. obraćenika. No, oni nisu obraćenici u doslovnom smislu te riječi, da se radi o nevjernicima koji su se obratili kada su prvi put čuli za Isusa Krista, nego o krštenicima koji su zapostavili i zanemarili svoju vjeru, čak i bez obzira na to što su prošli i vjeronauk u školi i živjeli relativno urednim vjerskim životom, npr. odlazeći na nedjeljne mise. Oni danas svjedoče da su susreli "živoga Krista", i to najčešće u okolnostima materijalnog preobilja i pretjeranoga "svjetovnoga života", kako vole reći, gdje su pažnju poklanjali isključivo zadovoljstvu i tjelesnim užicima. No takav život doveo ih je do zasićenja, tuposti i besmisla pa su se okrenuli duhovnosti i ponovno pronašli smisao života. Bez obzira na to što, kako neki svjedoče, nisu nimalo materijalno oskudijevali. Štoviše, bili su dobro pozicionirani u društvu i rastućih karijera, no iznutra su se osjećali potpuno prazni.
Krunica kao ključ
Priča s Kamenitim vratima počela je prije nekoliko godina, i to sa šačicom entuzijasta, predvođenih glazbenikom Alanom Hržicom, koji su se ispočetka čak sramežljivo molili, gledajući hoće li ih netko sresti i prepoznati s krunicom u ruci u polumraku toga prolaza prema zagrebačkom Gornjem gradu. Danas je posve drukčije pa je Hržica na početku koncerta na Katarininu trgu (a ondje je bio jer su dobro procijenili da će lanjski prostor na Kamenitim vratima biti premalen za predviđeni broj ljudi ove godine) upravo skinuo krunicu sa svoga vrata i rekao da je ona bila "ključ" koji je otključao sve probleme koji su iskrsavali u organizaciji koncerta, od kiše pa nadalje i koji je okupio toliki broj ljudi na koncertu. I upravo je u toj javnoj i svjedočanskoj gesti Alana Hržice, s krunicom u ruci, ključ za razumijevanje ovoga fenomena novoga vjerničkoga vala u našoj Crkvi. Naime, radi se o mladim i zrelim osobama, koje se nimalo ne libe svjedočiti svoju vjeru u javnosti, skidajući s religioznosti anatemu zatucanosti, s koje se religioznost često zna promatrati. Jednostavno, ovaj "novi val" svjedoči da nimalo nije sramota biti vjernik i vjerovati u sekularnom svijetu današnjice te javno to svjedočiti. Štoviše, ističe se to kao vrlina i krepost, što, čini se, upravo privlači sve veći i veći broj ljudi takvim zajednicama poput Srca Isusova.
U posljednja dva desetljeća takav je svjedočanski model također bio prisutan u Crkvi, ali na neki način bio je "getoiziran" u zatvorene molitvene zajednice, koje su rijetko izlazile u javnost. Jedno od najvećih takvih duhovnih središta sigurno je Tabor fra Zvjezdana Linića, koji i danas uspješno vodi njegov nasljednik fra Ivan Matić. Ili pak Betanija s vlč. Zlatkom Sudcem, koji se upravo ovih dana ponovno vraća na duhovnu scenu. No ta su mjesta bila svojevrsna "duhovna skloništa" ili "duhovni sanatoriji", kamo su ljudi odlazili, provodili uglavnom vikende na duhovnim obnovama i obnovljeni se vraćali svojim domovima.
"Novi val" posve je drukčiji. On je ekstrovertiran, usmjeren na ulicu i ljude, na javno svjedočenje vjere, ali istodobno i snažnu unutarnju povezanost svojih članova, koji o svojoj religioznosti i duhovnim iskustvima otvoreno razgovaraju sa svojim prijateljima i poznanicima koji "nisu u vjeri", kako kažu, pa upravo ta njihova svjedočanstva vjere dovode u zajednicu nove ljude. Čak i s ponekim simpatičnim zgodama, poput one da su se na Kamenitim vratima slučajno susreli suprug i supruga, ne znajući ni jedan ni drugi da su toga dana svaki za sebe odlučili, prema preporuci prijatelja, otići onamo moliti krunicu.
Duhovnost "novoga vala" posve je otvorena i transparentna. To je duhovnost nove Crkve kakvu želi papa Franjo, a to je Crkva ljubavi i milosrđa. To je Crkva za sve, a ne samo za odabrane. To je Crkva grešnika i obraćenika, a ne lažnih svetaca i činovnika. Takvu Crkvu navijestio je i papa Benedikt XVI. kada je rekao da će Crkva budućnosti opstajati kao mala zajednica pravih vjernika koja će biti "sol zemlje" i "svjetlo svijeta". Masovna, folklorna i populistička vjera otvara prostor novim vjetrovima u Crkvi, koji dolaze iz malih zajednica, kao što je ova Srca Isusova, koja nije nastala ni u jednom od pastoralnih ureda i nije bila dio nijednog godišnjeg pastoralnog plana nekog od (nad)biskupijskih činovnika, već je izrasla spontano kao čežnja za duhovnošću današnjih mladih generacija. Koji duhovnost traže mnogo više nego što se nudi. I očito uspješno pronalaze svoje putove da dođu do nje.
>>Molitva je razgovor s Isusom, dosađujem Bogu da me posluša
U moru negativnosti konacno nesto lijepo za procitat...