Premijer Zoran Milanović nastavlja se ponašati na dosadašnji, već uobičajen način. Taj je način pokazivao još od ulaska u visoku politiku. Svađalačko, inatljivo i nabusito ponašanje postalo je njegovim stilom. To se osobito vidjelo nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila na predsjedničkim izborima. Obična je gesta kulturnijega ponašanja bila čestitati pobjednici.
Milanović je, unatoč tome, danima odbijao mogućnost svake čestitke, a s predsjedničine inauguracije otišao je prije njezina kraja. Sada pak odbija i doći na razgovor na Pantovčak! Ne želi doći u svojstvu predsjednika SDP-a, pravdajući to manirom svojih davnih političkih prethodnika koji su se prsili da priznaju samo sud svoje partije. No, pitanje je i bi li, s obzirom na to koliko je inatljiv, na Pantovčak došao i da ga je predsjednica pozvala kao premijera? Premda to nigdje nije jasno rekao, najvjerojatnije se Milanović duri što ga je predsjednica Grabar-Kitarović pozvala jednako ga rangirajući kao i predsjednike drugih parlamentarnih stranaka. Tako se napetosti i "hladni rat" između premijera i predsjednice i dalje nastavljaju, od čega bi najviše štete mogla imati Hrvatska.
Premijeru vjerojatno taština nije dopuštala da sroči nekoliko pristojnih i kurtoaznih riječi koje bi rekao predsjedničkoj pobjednici. Napuhani ego vjerojatno mu brani i odlazak na Pantovčak. Može li netko razložan i uvjerljiv, a blizak Zoranu Milanoviću uvjeriti ga da bi, ne zbog njega nego zbog hrvatskih građana, bilo dobro da obuzda svoju taštinu. S obzirom na Milanovićevo dosadašnje narcisoidno ponašanje, vrlo je malo razloga i nade za vjerovati da je nešto takvo moguće. Uz toliko pokazane narcisoidnosti i prepotencije nije za očekivati da se brzo dogodi neki premijerov mentalni preokret. Koliko je on uvjeren u apsolutnost svojih stavova, najupečatljivije se vidjelo nedavno kada je za knjigu "Kapital u 21. stoljeću" pomodnog francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja rekao da je "puno ozbiljnija knjiga od Marxova Kapitala koji je obična improvizacija"!
Ako netko može biti toliko preuzetan pa čak pretendirati i na pravorijek o vrijednosti Pikettyja i Marxa, onda svi opravdani razlozi i argumenti prestaju važiti te preostaje jedino stalno, golemo i umišljeno JA.
Mali bi problem bio da je obični građanin Zoran Milanović umišljen. To bi bio jedino problem njegove uže i šire okoline. Ovako je problem cijele države. Premijer Hrvatske ne može ignorirati pozive hrvatske predsjednice, ne samo zbog pristojnosti nego nadasve zbog glasača koji su je birali.
Milanoviću taj izbor, razumljivo, nije bio po volji. Naprotiv, ali tu činjenica kao odgovorni premijer mogao je potisnuti. Logično je da on kao njezin politički protivnik nije želio njezinu pobjedu. Može li to odgovornome i nacionalnome svjesnom političaru biti razlog za javnu nesnošljivost? Milanoviću iz nekih skrivenih, vjerojatno narcisoidnih i egocentričnih razloga nije poželjnom bila ni pobjeda Ive Josipovića, pogotovo pobjeda nekoga iz tabora njegovih "prirodnih neprijatelja". Ipak, netko demokratski odgovorniji zatomio bi svoju sujetu u interesu Hrvatske. Zoranu Milanoviću je, izgleda, prosuđujući po dosadašnjem ponašanju, taj interes ispod osobne taštine.
Milanovićevi razlozi za nesnošljivost prema Kolindi Grabar-Kitarović najvjerojatnije proizlaze iz "nulte tolerancije" SDP-a prema HDZ-u. Stranački autoritet predsjednika SDP-a najvjerojatnije dolazi iz maksimalne tolerancije nesposobnih ali poslušnih. Kada se pogleda njegove političke pajdaše koje je učinio ministrima, tada je rezignacija najkulturnija riječ za to društvo. Jer, neki od njih koji ne bi mogli biti ni u rukovodstvima nekadašnjih seljačkih radnih zadruga, u njegovoj su Vladi važni i umišljeni ministri! Tko bi se od njih usudio nešto savjetovati, a kamoli prigovoriti moćnome stranačkome šefu? A moglo bi se štošta toga kazati. Valjalo bi da netko razložan i dobronamjeran Zoranu Milanoviću objasni da više nije samodopadni i nabusiti kvartovski frajer, nego hrvatski premijer!
Ne vidi Milanović dalje od svog nosa!