Evo nagradnoga pitanja – što je bilo najneočekivanije u hrvatskoj politici u posljednjih nekoliko dana? Bit će da svi imamo toliko smisla za izrugivanje pa da odgovorimo – pomirba između Pantovčaka i Banskih dvora. Kad bi se napravila statistika, vjerojatno bi se ustanovilo kako je svađa i pomirbi između Mesića i Sanadera te Josipovića i Jadranke Kosor bilo svaka dva, tri mjeseca.
A čemu služe? Možda su objašnjenje nedavno dali predstavnici nekoliko kulturnih institucija i umjetničkih udruga koji su za okruglim stolom s gorčinom ustanovili kako u informativnom programu HTV-a više gotovo i nema umjetnosti, kulture i nacionalne baštine, za koju se prošle i pretprošle godine u središnjem Dnevniku izdvajalo manje od 4 posto vremena.
Netko je rekao: “Sve se svodi na politiku, a politika nije sve što nam treba.” I doista, treba li nam tako mnogo politike u medijima, pogotovo na televiziji, pa onda i trošenja toliko puno prostora i vremena za najjalovije političke događaje – sukobe i pomirbe između Pantovčaka i Banskih dvora, između Ive i Jace. Mesić se nikad nije mirio s beznačajnošću svoje uloge, koja je bila takva zbog malih ovlasti što predsjedniku ne omogućuju da bilo čim opipljivim utječe na materijalno stanje stanovništva, na gospodarsku i političku sudbinu zemlje.
Tako i Josipović dramatičnošću svojih riječi i postupaka nastoji bar odjekivati u javnosti kad već ne može odlučivati u vođenju zemlje. On nema moć, ali ima autoritet. On ni za što nije odgovoran, a može pozivati na odgovornost koga želi. U takvoj lagodnosti i komoditetu, bez posljedica se u nekoliko mjeseci može odreći trojice svojih bliskih suradnika koji su se iskompromitirali, i podnijeti napise o još skandaloznijem četvrtome, Dejanu Joviću, svojem glavnom savjetniku. Jović je, o čemu piše i najnoviji “Globus”, u svojim javnim nastupima bio više beogradski propagandist nego javnik koji bi zaslužio mjesto glavnoga analitičara na Pantovčaku.
Po svojim stavovima donedavno izražavanim u beogradskim medijima (Hrvatska nije bila žrtva u ratu, radilo se o građanskom ratu, a ne o srpskoj agresiji, Hrvatska ne smije prije Srbije ući u Europsku uniju itd.) bio bi prikladniji i prirodniji savjetnik srbijanskoga predsjednika!
Bruseći svoje protuhrvatstvo u mladosti kao Šuvarov pijun, usavršio ga je u Londonu, i eto ga, odbijajući u biografiji napisati da je rođen u Hrvatskoj, postao je Josipovićev miljenik. Očito je, dakle, da se Josipović odlučio svoju politiku graditi na sukobljenosti između jugonostalgičarskoga i nacionalnoga, na popuštanju i davanju prednosti Srbiji i stalnom kroćenju “grešne” Hrvatske na način koji podsjeća na politiku u dvjema Jugoslavijama, stvorenima u središtima svjetske moći. Upletat će se i u gospodarsku politiku te se, premda iznimno bogat, zauzimati za siromašne do kojih mu je stalo kao do lanjskoga snijega. Jadranka će mu Kosor uzvraćati, ali će se oboje nastojati što prije pomiriti:
Josipović će se bojati premijerke koja ipak odlučuje o svemu bitnome, a premijerka će se bojati Josipovića koji nema nikakvu izvršnu moć, ali ima vrlo veliku moć u pridobivanju javnosti. Moćna nemoć protiv nemoćne moći! A hrvatsku će politiku ionako voditi Bruxelles. Kao i kad je riječ o njihovim prethodnicima Mesiću i Sanaderu, bit će to ne rješavanje nego zamagljivanje pravih nevolja, senzacije za medije, zabava za javnost, za trijumfalizam lijevih i iritiranje desnih “navijača” (rijetko i obratno). I bit će tako sve do idućih izbora, kad će možda Lijepa naša postati “Lijeva naša”.
I kad će se Dejan Jović moći preseliti u Beograd – u Zagrebu više neće biti potrebno provocirati konfliktnost jer će Pantovčak i Banski dvori biti jedno.
\"Mesić se nikad nije mirio s beznačajnošću svoje uloge, koja je bila takva zbog malih ovlasti što predsjedniku ne omogućuju da bilo čim opipljivim utječe na materijalno stanje stanovništva, na gospodarsku i političku sudbinu zemlje.\" - napisa Ivkosic i ostade ziv...