Revizija privatizacije, kažnjavanje pretvorbene pljačke, drastično
smanjivanje dužnosničkih primanja i povlastica te rezanje ustavnih
ovlasti predsjednika države – bile su četiri
uporišne točke na kojima je sagrađena izborna pobjeda oporbe
2000. godine. U osvajanju birača pomoglo im je, dakako, i desetljeće
HDZ-ove vladavine koja se bahatošću i generiranjem lopovluka
popela na glavu čak i najvjernijim poklonicima stranačkog utemeljitelja
i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Onakvo potonuće kakvo je
prije sedam godina doživio iznutra rastrojeni HDZ bilo je i moguće samo
zato što su im vlastiti birači u velikom postotku okrenuli
leđa.
No, kako god bilo, postizborna perspektiva koju su nudile oporbene
stranke, predvođene SDP-om, djelovala je izrazito privlačno. Lopovi će
biti zatvoreni. Političari – i aktivni i umirovljeni
– živjet će barem približno kao i prosječni građani, a
predsjedničku autokraciju zamijenit će uravnoteženi parlamentarizam.
No, u mandatu koalicijske vlade ta su obećanja ostvarena u tragovima.
Privatizacija nije revidirana, oteto nije vraćeno narodu, pretvorbeni
manipulatori postali su stupovi društva, dužnosničke plaće
su uz teške muke smanjene za trećinu, a mirovinske
povlastice nisu ni dotaknute. Koliko je dobro odrađen posao rezanja
primanja, pokazuje i to što je odredba kojom je
bivša vlast ukinula pravo na 0,5 posto po godini radnog
staža za državne dužnosnike, pala na Ustavnom sudu kao neustavna.
Prvu fazu tranzicije u Hrvatskoj obilježava izrazit animozitet prema
političarima. Istina, zazor prema političkoj klasi imaju i građani
razvijenih zemalja EU, ali kudikamo manji nego u nas. Prosječni Hrvati
svoje političare gledaju isključivo kao parazite koji ništa
ne valjaju, ništa ne rade, ali imaju izvrsne plaće i
mirovine. Zoran Milanović dobro je detektirao da će u takvoj atmosferi
priča o ukidanju saborskih mirovina pasti na plodno tlo. I zato, ničim
izazvan, najavljuje da će ih SDP kad osvoji vlast ukinuti, jer ih
zastupnici ničim nisu zaslužili.
Sasvim je sigurno da nema rezona da u zemlji u kojoj je prosječna
mirovina 1916,14 kuna, u kojoj 60.000 ljudi prima mirovinu manju od 500
kuna i u kojoj 131.000 ljudi starijih od 65 godina nema nikakvu
mirovinu, tristotinjak umirovljenih sabornika i ministara prima gotovo
9000 kuna mjesečno. Pogotovo nema rezona da visoku mirovinu mogu
ostvariti sa samo pola saborskog mandata, dakle za cigle dvije godine
koje prolete prije nego čovjek trepne. Jednako tako nema rezona da
zastupnici i ministri, dakle elitni dio političke klase, mogu otići u
mirovinu deset godina prije običnih građana... Dakle, novi
šef SDP-a je dobro detektirao da pitanje dužnosničkih
mirovina jest politička tema na koju će birači, duboko frustrirani
(ne)kvalitetom domaćih političara, reagirati.
Što onda ne valja? Pa, možda jedna sitna – ali za
vjerodostojnost cijele priče bitna – pojedinost.
Narodnjak Dragutin Lesar je prije pune tri godine, naime, u
Sabor uputio zakonski prijedlog kojim je dužnosničike mirovine htio
vratiti u redoviti mirovinski sustav, te povlaštenu
političku kastu ujednačiti s narodom. Međutim, ostao je osamljen. I
lako za to što ga nije podržao HDZ. Ipak je Lesar
oporbenjak, pa je iluzorno očekivati da mu Sanader plješće.
No, uz Lesara nije stao ni SDP. Spustili su poglede, praveći se kako ih
se ta stvar ne tiče. Netko će reći da je to bio Račanov, a danas imamo
Milanovićev SDP. No, niti je SDP prestao postojati s Račanom, niti se
ponovno rodio s Milanovićem. Kad je riječ o dužnosničkim mirovinama,
jedina je razlika u tome što su prije tri godine izbori bili
daleko.
Lijepa naša politika
Izbori i saborske mirovine
