Dragan Primorac, ministar sporta, ne kani trpjeti anarhiju u hrvatskoj odbojci. S pozicije autoriteta sportske vlasti u državi posredovat će u rješavanju afere izazvane smjenom izbornika Rade Malevića, koju odbojkaški reprezentativci nisu prihvatili jer su upravo pod vodstvom srušenog izbornika pronašli samopouzdanje i izborili nastup na rujanskom Europskom prvenstvu u Rusiji.
Jednaku količinu – ali ne i vrstu – odlučnosti pokazuje i Dragan Primorac, ministar znanosti. On, s druge strane ogledala, najavljuje da će tužiti Ivana Đikića, uglednog hrvatskog znanstvenika s međunarodnom karijerom, zbog klevete. Đikić je, naime, rekao kako ga ne bi čudilo da iza opetovane optužbe kako je nezakonito stekao status izvanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u Splitu, koja se nedavno zavrtjela internetom, stoji i ministar Primorac koji mu je još 2004. zaprijetio oduzimanjem profesorske titule. Dok ministar tvrdi da je Đikić klevetnik od kojega mora na sudu braniti svoju čast, Đikić govori kako je ministrova komisija odavno utvrdila da nema ništa sporno s njegovom profesurom ali to ne objavljuje i time jednoj laži produžuje život.
Uglavnom, trakavica začeta u debati ministra znanosti i znanstvenika, koji se u domovini suočava s prozivkama na kakve u Njemačkoj nije navikao, polako ždere veliku političku priču o izvrsnosti i društvu znanja. Na isti način kao što ju je, uostalom, nagrizla i u slučaju Miroslava Radmana, koji je slavljen u Francuskoj gdje živi, a popljuvan u rodnoj zemlji. Stavimo li na stranu povrijeđenu taštinu, pretjerana obećanja i višak ogorčenih riječi koje su se izlijevale u tim slučajevima, ostaje pitanje što je to u hrvatskom biću da prema svojim uspješnim ljudima nerijetko pokazuje hladnoću.
I kakvo bi to bilo hrvatsko društvo znanja u kojemu ne bi bilo mjesta za jednog genetičara kao što je Radman i jednog istraživača koji je bio na čelu tima zaslužnog za otkrivanje mehanizma kojim se stanice ljudskog organizma brane od razvoja karcinoma kao što je Đikić? Kakvi su to kriteriji izvrsnosti prema kojima oni u Hrvatskoj ne bi bili među – najizvrsnijima? Vrijedi li u Francuskoj ili Njemačkoj, gdje su se kao stranci probili znanjem i radom, neka manje vrijedna izvrsnost? Zar Hrvatska raspolaže tako golemim intelektualnim kapitalom, kad se usudi dvojicu priznatih znanstvenika tretirati kao “škart”, stavljajući pod sumnju čak i njihove motive za rad u domovini?
Stvarnost je, zapravo, poražavajuća. Hrvatska ima samo sedam posto visokoobrazovanih ljudi, što je ministar dobro detektirao kao prostor za svoje političko djelovanje. No, baš zato što shvaća da slabo obrazovani ljudi ne mogu biti konkurentni u svijetu znanja, Primorac bi morao imati snage prevladati vlastitu povrijeđenost, pružiti ruku i stvoriti ozračje u kojemu će svaki znanstvenik – pa makar mu i ne bio kao osoba simpatičan, makar kao Đikić problematizirao neke njegove znanstvene rezultate ili kao Radman pretjerao s obećanjem da će za financiranje Mediteranskog instituta angažirati europske mecene – biti dobrodošao. Dragan Primorac, naravno, ima pravo podići tužbu za klevetu. No, ne zvuči naročito poticajno kad ministar znanosti, koji je odgovoran za ambijent u kojemu znanstvenici rade, sudom prijeti uglednom znanstveniku koji svoje znanje nudi hrvatskim studentima.
Jer, budu li i ministri robovi vlastite taštine, Hrvatska će još dugo biti zarobljena u uskogrudnosti mentaliteta koji je za svakim iole uspješnim primjerkom svoga roda spreman posprdno dobaciti – da je nešto valjao ne bi nam ni dolazio.
