Otkako su Zoran Milanović, Ljubo Jurčić i Slavko Linić potkraj kolovoza
najavili slabljenje vlade i jačanje Sabora kao jedan od važnijih
projekata koji SDP namjerava realizirati nakon izbora, opći je stav da
je riječ o planu skrojenom iz nužde. Nekako je teško
zamisliti socijaldemokratske stratege kako planiraju oslabiti
izvršnu vlast da im je šef stranke ujedno i
premijerski kandidat. Kako su te dvije funkcije u SDP-u odvojene i kako
bi s premijerske pozicije bilo lako zasjeniti šefa stranke,
čini se kao da je i sam Jurčić sklon unaprijed pristati da mu se suzi
prostor, ne želeći valjda ostaviti dojam da bi mogao poželjeti biti i
snažna figura, a ne samo ekonomski uvjerljiv predsjednik vlade. Ovog
vikenda, pak, Jurčić iznosi da će rekonstrukcija ići za tim da vlada
donosi političke odluke, dok bi svi stručni poslovi bili prebačeni na
agencije i institute.
Prema SDP-ovu planu, međutim, koji je ljetos izložio Milanovićev mentor
Slavko Linić, prijedlozi zakona ne bi se pripremali u vladinim stručnim
službama i ministarstvima nego u Saboru, čime bi jedna od ključnih
poluga vlasti bila premještena na drugu stranu Markova trga.
Parlament bi tom intervencijom postao središte političke
moći, dok bi vlada zapravo figurirala kao operativno tijelo nejasnih
ovlasti, koje bi se prije svega bavilo državnom imovinom. Linićev
koncept bi, međutim, otvorio pitanje učinkovitosti vlasti. Isticanjem
važnosti stručnih agencija Jurčić – ili SDP – kao
da želi umanjiti negativan odjek koji je taj plan izazvao u političkoj
javnosti. I kod potencijalnih koalicijskih partnera.
Daleko od toga da ne bi trebalo smanjiti elemente kancelarskog sustava
koje je Ivo Sanader uveo u državnu vlast ili učiniti Hrvatski sabor
kompetentnijim, odgovornijim i utjecajnijim, ali pitanje je može li se
iz Linićeve vizije izroditi vlast koja je sposobna brzo odlučivati.
Koncept prema kojemu bi veći dio ovlasti koji pripadaju vladi bio
prebačen na Sabor teško da bi mogao pogodovati djelovanju
kreativnih i samostalnih pojedinaca, poput, primjerice, Radimira
Čačića, čije je prirodno mjesto u lijevoj vladi. Političara Čačićeva
kalibra i temperamenta je, međutim, potpuno nemoguće zamisliti kako
čeka da mu klubovi zastupnika vladajuće koalicije, i prije svega SDP-a,
dostave svoje prijedloge ili kroz iscrpljujuće debate procesuiraju
njegove ideje. Nemoguće je zamisliti da Čačić kao potpredsjednik vlade
zadužen za kapitalne investicije čeka da mu saborski zastupnici koji
čine parlamentarnu većinu razrade projekte POS-a ili gradnje
autoceste... Pa njemu su i mehanizmi Račanove vlade, u kojoj je
realizirao te projekte, najčešće bili prespori!
Osim pitanja kakvu vladu zapravo želi, jer se Jurčićev i Linićev
pristup razlikuju, ostaje upitno i zašto se SDP tri mjeseca
prije izbora uopće bavi budućom pozicijom vlade. I jedini je logičan
odgovor da to proizlazi iz koncepta odvajanja premijerske dužnosti od
one šefa stranke, zbog čega treba osmisliti model koji će
ojačati Milanovićevu poziciju. No, izlaganjem plana jačanja Sabora
moglo bi se reći da su socijaldemokrati istrčali pred rudo. Linićev bi
koncept bilo moguće ostvariti kad bi nakon izbora SDP mogao vladati
sam. Ali, dobije li većinsko povjerenje birača, za konzumaciju vlasti
trebat će mu partneri. A teško je zamislitišefa
bilo koje stranke kako prihvaćaju ulazak u vladu lišenu
političke moći. Budu li se ovlasti vlade preuređivale samo radi
snaženja pozicije šefa SDP-a, koji će voditi Sabor, vlast bi
mogla biti konfliktnija nego u vrijeme šestorke.
Lijepa naša politika
Jurčićev prostor politike
