Je li biraču važnije ono što je Vesna Škare-Ožbolt učinila na svom licu
da bi postigla mladolik izgled ili kako bi se obračunala s korupcijom u
državi? Hoće li birače više privući film u kojemu šef pravaša plače dok
se prisjeća topline rijetkih blagdanskih susreta kad mu je otac dolazio
iz Njemačke, a majka blistala srećom unatoč siromaštvu u kojemu je
podizala malog Antu i njegova brata ili će ih više privući Đapićev stav
o prodaji nekretnina strancima?
Bi li birači radije čitali, samo njegovoj obitelji i bliskim
prijateljima poznate detalje o liječenju Ivice Račana ili gospodarski
program SDP-a? Je li im bitnija informacija da je Đurđa Adlešić
darovala svoju kobilu u humanitarne svrhe jer nakon operacije tumora ne
smije jahati ili kako bi liberali ukrotili divlji kapitalizam?
U svakodnevnom životu političara a u izbornoj godini
pogotovo važno je apsolutno sve. Birači vole vidjeti da su
njihovi izabranici kao i oni, da imaju iste strahove i veselja, da se
brinu da im djeca ne zastrane, da su kao simpatični susjedi s kojima
ćaskaju preko dvorišne ograde... I prodaja vlastite privatnosti
biračima ubraja se u profesionalnu politiku.
No, za kvalitetan odabir biračima bi trebale biti važnije činjenice
koje se tiču njihova djelovanja od obiteljskih fotografija i
sentimentalnih ispovijesti političara te spremnosti da zauzmu pozu
običnog čovjeka pred objektivom fotoaparata. U javnom prostoru Lijepe
naše politika se ponajprije nudi kao namještena fotografija ili kao
gluma. Puno manje kao ozbiljna debata o postizbornoj budućnosti.
U svijetu marketinga politika se kreira kao kazališna predstava u kojoj
je najvažnije da kulise budu privlačne, kostimi pomno izabrani, kretnje
uvježbane, smiješak blag i pun razumijevanja... Jer, vrijeme
revolucionarnih političkih promjena bilo je prije 16 godina. Danas je
politika zanat u kojemu majstori kreiraju blistave proizvode sjaj kojih
će početi tamnjeti tek poslije izbora.
Ideološke razlike među strankama su izblijedjele, programi su im vrlo
slični, tvrde i političari i politolozi. Možda je to razlog što se
biračima danas ponajprije nude dobro dizajnirani marketinški proizvodi,
koji za potrebe kampanje rado zauzmu pozu običnosti, a ako treba, mogu
progovoriti koju i o programu. Čini se da je politika danas sve prije
nego program i vizija.
Političari kažu da im smeta što je tako. Ljute se da je politika u
Hrvatskoj zanimljiva samo ako je svedena na bizarnost, galamu, aferu,
podmetanje... U medije mogu, žale se, samo ako jedni drugima viču da su
lažljivci, mutikaše i lopovi ili ako se slikaju u svojoj kupaonici, dok
njihovi programi nikoga ne zanimaju. No, nije poznat nijedan slučaj
političara koji je odbio slikati se sa svojim psom, pozirati u svom
vrtu, skuhati nešto pred kamerama...
No, nije to glavni problem hrvatske politike. I u starim demokracijama
političari su dio konzumerističkog svijeta. Poziraju da su obični,
glume da su simpatični, prodaju svoju intimu... U Hrvatskoj je problem
što se čini kako politikom dominira laž ili, blaže rečeno, izbjegavanje
istine. Čini se da su birači postali ravnodušni, pa se koncentracija
skrivanja činjenica i neiskrenosti u politici samo pojačava. Ivo
Sanader je, na primjer, puno učinio za politički razvoj društva.
No, mogao je učiniti puno i za postavljanje standarda u politici da je,
na primjer, odgovorio koje satove ima, kad ih je i kako stekao. On to
nije učinio. Je li to zato što ga je iritirao oporbeni pritisak ili
zato što mu nije odgovaralo da se to zna? Svatko može zaključiti što
hoće. A Sanader valjda misli da je, bez obzira na to, on ionako
uspješan proizvod.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Kako biti uspješan proizvod
